U državi u kojoj će se tek generacije naših unuka i praunuka oporaviti od posljedica patrijarhalnog vaspitanja, u zemlji u kojoj od nacionalnog prča ne može niti jedna situacija biti sagledana, a kamoli riješena, u zemlji u kojoj je za seksualni prestup profesora srednje škole opravdanje što je učenica bila punoljetna, a i tehnički je ljetnji rasput već bio počeo… U toj zemlji mi živimo. Dobro došli u Crnu Goru!
Ovih dana čitam knjigu jugoslovenskog psihijatra, bečkog đaka i psihoanalitičara Milana Bedenića. U knjizi “Duševna higijena svakidašnjeg života” stari ljekar sugeriše da je perverzija znak nesigurne ličnosti, često latentnog homoseksualizma i upitne muškosti. Pade mi na pamet profesor i poeta iz Pavinog Polja Radoman Čečović.
Nakon što je Sara Vujisić objelodanila prepisku sa profesorom književnosti, u kojoj joj je nakon što je maturirala, prosto i uporno, uprkos njenom negodovanju nudio svoje seksualne blagodeti, mišljenja su podijeljena, jer je suviše teško povjerovati žrtvi ne tako mladog profesora – predatora, staviti se na mjesto bivše srednjoškolke i pružiti joj podršku u vezi sa javnim objavljivanjem prepiske.
Jedina crnogorska konstanta – sumnjičavost i nepovjerenje prema ženi, opet je naglo ušetala u javni prostor, te ovih dana nije bilo malo onih koji su podigli obrvu i blago zanjihali glavom u znak sumnje da je možda nešto izazvalo tog naivnog i čednog ljubitelja slobodnog stiha i profesora nekada najuglednije podgoričke škole.
Izvrtanje stvarnosti, prepuštanje iluziji i uobrazilji, baš kao u književnosti. A književnost najbolje poznaje onaj ko vodi učenike po regionalnim sajmovima knjiga, onaj ko je dio tima za pisanje nagrađivanih čitanki, onaj ko ne vjeruje odbijanju nego upire i dalje, oslanjajući se na Bulgakova i punoljetstvo. Bilo je u javnosti i onih šokiranih koji su istakli da je strašno da to radi jedan "vrsni pjesnik"! Aura "vrsnog pjesnika" mjerena na kantaru provincijskih književnih smotri odjednom je okolnost za čuđenje. Ja te poznavaoce pjesništva pitam, zar takav moralno okrnjen i za odnos prema omladini nedostojan čovjek može biti pjesnik? Pitam iako me u ovom trenutku u smiraju dana i postkonferencijskoj atmosferi više muči pitanje đe su Čečovićeve kolege, đe je javna reakcija onih čiji je posao ne samo da obrazuju nego i da vaspitavaju djecu? Pretpostavljam da tješe pjesnika, da su duboko pogođeni njegovim stanjem i naglim bolovanjem, riječju nepravdom što se nadvila nad jednom tananom dušom. Njihovo ćutanje je sramota za njihovu profesiju, za učenike, za partije što su ih postavile, za sve nas koji danima čekamo da istupe.
Danas ih je preduhitrila direktorica Vučurović. Organizovala je konferenciju na kojoj je ukazala da je ona glavna žrtva procesa, te zalelekala nad kafkijanskim obrtom usmjerenim samo ka jedinom cilju – da pogazi njen tegobno građeni ugled. Dugo čekana konferencija ukazala je jedino na kakvoću obraza prve menadžerke u kolektivu. Ona je zavapila kako bludnog sina nije lično zaposlila, pozvala se na vladavinu DPS-a i sve bi to bilo u redu, da se žrtva seksualnog uznemiravanja nije požalila baš njoj, direktorici škole, koja je kako kaže uradila sve što je mogla u okvirima zakona.
A koji je to zakon? Zakon o radu ili moralni zakon? Ako je ovaj prvi, onda je u skladu sa zakonom kaznila Radomana Čečovića najblažom kaznom, jednomjesečnim udarcem po džepu. Ako je mislila na moralni zakon, onda se tu duboko ogriješila o svoju učenicu i profesiju kad nije ništa preduzela nego upravo svu krivicu svalila na roditelje, kao da je incident izazvao tatin kolega, a ne njen. Spremnost za skandaloznu konferenciju, za laž, za dodatan pritisak na bivšu učenicu, dodatno urušava ugled obrazovne ustanove u čijoj fotelji sjedi. U državi čiji su učenici godinama na začelju PISA testiranja, u sistemu u kojem se vrši pritisak na prosvjetne radnike da upisuju ocjene, varaju, revidiraju ocjene sa maturskih ispita, u kojem se politički ucjenjuju, u kojem ih mobinguju i gaze, neko mora shvatiti da je čin bivše učenice hrabrost i borba za dobro cjelokupnog crnogorskog školstva, za obraz svih njih koji ne znaju kako da reaguju. Mnogi su zatečeni i nijemi kao da su do sada živjeli u idealnom sistemu u kome je žena poštovana, u kojem nasilje nije svakodnevica, u kome je odnos profesor/ica- učenik/ca pun poštovanja i uvažavanja.
Oprostimo im njihovo ćutanje. Oni bez partijske direkcije ne znaju što (da) čine. Protest je u petak, pa vidite.