Prolazim pored bilborda na kome se pobjednička partija lokalnih izbora zahvaljuje “građankama i građanima” za ukazano povjerenje. Toliko birokratske hladnoće i malokrvnosti u ovim riječima. Da li se iko pronalazi u njima, doživljava li neko sebe ili sebi blisku osobu građaninom i građankom? Moj komšija je građanin?! Koliko samo distance među nama!
BESKRVNI STRANCI
Građanin i građanka kao pojmovi ne podrazumijevaju humanost, zakinuti su za suštinsku ljudsku povezanost, impliciraju posrednost u odnosima i državu kao nužnu poveznicu među njima. A kad je država takav “svjedok” ljudima tj. građanstvu, onda su oni kao ljudi istisnuti u drugi plan.
Izrazi “drugarica i drug” koji su bili rabljeni u staroj Jugoslaviji, upućuju na važnost bliskosti, na drugarstvo kao fundamentalni odnos ne samo između države i pojedinca nego pojedinaca međusobno. Neko će reći, kakva državna perfidnost, možda i sumnjivija od hladnoće građanskog! Može biti, ali ako doprinosi osjećaju bliskosti i pripadanja, ako nas takvo što uvažava kao ljude, onda je i ispravnije, jer su bliskost i dostojanstvo najvažniji.
Uz to, ljudi se lakše identifikuju kroz drugarstvo nego kroz građanstvo, jer prvo je ljudsko i prirodno, a drugo nadograđeno i vještačko. Najvažniji odnos na kojem se temelje svi drugi nijesu odnos pojedinac-država, nego ljudi međusobno. Tad je država servis i garant drugarstva, a ne udaljeni okvir otuđenih, beskrvnih stranaca koji se podvode pod apstraktne birokratke kategorije građani, a da pritom, ako uzmemo u obzir etimološko i istorijsko značenje tog pojma, shvatamo da je nemali broj ljudi koje žive u jednoj državi, po raznim osnovama negrađanin, a time i diskriminisan.
MI, IZBJEGLICE
Nekad je građanin bio samo muškarac, jer žene i robovi nijesu bili građani, u feudalizmu su građani bili privilegovana klasa, u savremenom dobu – budući prvo definisan kroz demografski ključ – stanovnik grada, a zatim se sveo na državljanstvo tj. na pravni odnos sa državom (eng. citizen – citizenship).
Što su u tom slučaju ljudi koji su u bračnim i porodičnim odnosima, a nemaju riješen pravni status, migranti, izbjeglice, svi što žive među nama i drugovi su nam, a nijesu čak ni građani drugog reda, nego uopšte nijesu građani.
Italijanski filozof Đorđo Agamben podsjeća da su temelji nacionalne države ugroženi jer ta država sve veći udio čovječanstva više ne može reprezentovati unutar svojih okvira. Govoreći o „stanovnicima“ Agamben podsjeća na Hammarov neologizam denizens koji ukazuje na to da koncept građana više nije adekvatan za opisivanje društveno-političke zbilje modernih država.
Čak i vajni građani naprednih industrijskih država „sve većim napuštanjem kodifikovanih instanci političke participacije pokazuju tendenciju da se transformišu u denizens, u negrađane s trajnim rezidentnim statusom, tako da se građani i denizens − barem u nekim društvenim slojevima − sastaju u području potencijalne nerazlučivosti“ (Giorgo Agamben, Mi, izbjeglice).
GRAĐANSKI NEPRIJATELJ
Sad nazad na riječi, koje ne rješavaju problem, ali ipak ukazuju na mogućnosti. Na nivou semantike ili emocionalnosti, kad mi kažeš "drugarica", imam osjećaj da nijesmo stranci i da postoji unaprijed definisani zalog povjerenja. Kad mi kažeš "građanka", nemam osjećaj da si mi se uopšte obratio, a kamoli me uvažio.
Pamtim jednu TV debatu u kojoj su dva politička arhi neprijatelja jedan drugog maltretirali dva dobra sata, a jedan od njih cijelo vrijeme taktički naglašavao kako su njih dvojica “građanski prijatelji”. Naravno da je to bila retorska provokacija koja je pred pubikom imala da naglasi jedan suštinski nepostojeći odnos i iznervira onog drugog, ali osim toga, bio je to rijedak primjer oksimoronske iluminacije gdje sam mogla osjetiti koliko te dvije riječi, građanin i prijatelj, zapravo ne stoje zajedno, jedna drugu ujedaju, ne manje nego riječi građanin i drug. Zato, na kraju, mogu samo da kažem – neka nam je sa srećom borba za humanije društvo, drugarice i drugovi!