Ne mogu reći da me kojekako uzbuđuje sport ili reprezentacija, ma koje nadmetanje da je u pitanju. Ipak, moram priznati da me nerijetko uzbudi i učini ponosnom intoniranje crnogorske himne, pa se na momenat prenem iz svoje kosmopolitsko-radničko-solidarne utopije i prepustim se nahijašu u meni. Ubrzo se ipak povratim iz crvenog ajkulaško-lavičarsko-sokolskog carstva, uključim usisivač i nastavim da usisavam kuću.
HAŠKI AUTOBUS
Prave patriote će sad reći „za bolje i nisi“ i pokušati da ponize moju neponiznost spram Crne Gore, kao što to svakodnevno rade na Facebooku u pokušaju da istraže nedovoljno velike Crnogorce među njima samima, prebrojavajući belvederska krvna zrnca odnosno bubulje nacionalne (ne)svijesti koji se tako lako bace na svakog ko se usudi misliti drugačije – a da nevolja bude veća – unutar crnogorskog korpusa.
Prije neko veče igrala je rukometna reprezentacija Crne Gore, pobijedila, i valjalo je zapjevati, jer bez pjesme nema slavlja. U autobusu su rukometašice među crnogorskim pjesmama pustile Miroslava Škora i njegovu čuvenu „Sude mi“. Snimak je objavljen na mrežama i krenula je priča, od običnog dobronamjernog svijeta, do zluradih tabloida.
Za one koji ne znaju, Škoro je hrvatski pjevač, političar, potpredsednik Hrvatskog sabora i osnivač desničarskog Domovinskog pokreta, koji je javno objašnjavao kako je njegova pjesma posvećena ne samo Anti Gotovini, nego svim hrvatskim generalima u Hagu, dakle osuđenim i neosuđenim za ratne zločine i slične nestašluke.
OK, reći ćete, muzika je muzika, rukometašice ne prate politiku (sem ovu domaću DPS-ovsku, ali to sad nije važno), ne udubljuju se u kontekst, ponio ih Škorov umilni glasić, poistovjetile su svoj patriotizam sa njegovim domobranskim, malo mi ih je ža‘ i to je to.
IZNAD SITUACIJE
Znam dobro da ni patriotskim uzdanicama i perjanicama crnogorske (pravo)pismenosti nije stran Tompson, pjevalo se onomad na Cetinju i pokazalo da mnogi nisu antifašisti iako se iz petnih žila naprežu da to budu. Ali sve se nekako sa vjerom u evoluciju i emancipaciju olako zaboravilo, pa i muzička lektira sa cetinjskih protesta… Ostali su samo turbo patriotizam, krivotvoreni antifašizam i antiklerikalno uzbuđenje, koje nije dovelo do orgazma.
Belveder, 2021.
Međutim, problem nastaje ne zbog pjesme i veselja (kad Joka Radičević zapjeva), nego kad se neko usudi reći kako je pjevanje Škorove pjesme razočaravajuće i politički problematično. Tad se pravo patriotsko lice – koje je u biti mačoističko-patrijarhalna impotencija – najbolje ogleda ne samo kroz lažne profile, nego kroz agresiju prema tuđem ne-slažem-se-u-potpunosti mišljenju.
Elem, juče se na Facebooku između patriotskih promišljanja o budućem pro(dps)testu na dnevnom redu našla žena, predavačica na Univerzitetu, koja se usudila povrijediti esenciju crnogorstva, time što je rekla da pjesma pomenutog Škora nije baš reprezentativna za reprezentativke Crne Gore.
Uslijedio je verbalni linč na zidu nekog zabrinutog patriote, koji ne samo da je bio razočaran, nego je sa frendovima u preko 90 komentara kvalifikovao ovu “iznadsituacijašicu” kao četnika, urašicu, litijašicu, uz savjete “neka puši da manje laje” i tako dalje…
ČAČAK, ČAČAK...
Ne bih ni obraćala pažnju na FB prepiske irelevantnih ljudi da se nijesam sjetila da su ovo ljudi koji pripremaju patriotski protest, a i zapitala samu sebe - što bi bilo da je među ovim muškarčinama i ponekom ljutom belvederkom, ova žena u nekom kafiću rekla što misli o pjevanju nacionalističko-olujaške himne koje se groze i mnogi Hrvati.
Da li bi li zbog “otrovnog jezika” dobila batine? Da li će sve koji imamo amandman na folkeraški patriotizam javno omalovažavati i izlagati prijetnjama? Na kraju, da se manem pojedinačnih primjera (koji ipak postaju kolektivni) i zabrinuto kao Crnogorka upitam – hoće li mi se država svesti na dogmatizam, partijsku lojalnost, mahanje zastavama i pljuvanje nedovoljnoistomišljenika?
Ako je tako, neka nam zemlju odnesu u Čačak, tako mi Riječke nahije.