Otkako je Joanikije onomad prijehao do Cetinjskog manastira helikopterom, imam utisak da ništa ne zavisi od mene, da je nebo tuđe i da na njega nemam pravo. Ostaje mi grešnički ovozemaljski život, sa rijetkim low-cost avionskim letovima u kojima i ja krilom taknem nebo. Ljetovanje u Baru je poput low-cost leta, pa mu se prepuštam bez mnogo troška, ne vjerujući da bi neko Šušanj smatrao dobrom pistom za helikopterski slet.
JUTARNJA KAFA
Pateći od rutine, svakog dana idem na istu plažu, dobijam ležaljke džabe, jer je prijatelj bio izričit da nam se ne naplaćuje plažni mobilijar. Kakvo radničko odmaralište, mislim, kakav raj među borovima, sve dok me jednog dana na livadi ispred kafića nije dočekao helikopter.
Kad god ugledam helikopter, podstaknuta naivnim radničko-socijalističkim iskustvom, pomislim da se dogodila nesreća, da nakon sudara podmornica nekog kane izvući ili da je nekakva militarna vježba, sve dok ne shvatim da je to samo jedan u nizu dana lokalnih bogatuna, koji livadu pored stadiona koriste kao pistu, a helikopter kao prevozno sredstvo do prve jutarnje kafe.
Ima nešto trulo i nemoralno u novcu, u posjedovanju i ropstvu stvarima i pokaznim simbolima. Ima nešto tužno kad ugledaš momke koji stoje ispred helikoptera kao gvardija, uzdišu i žale se što sva ta đeca sa plaže žele da se slikaju pored helikoptera, kao da, zaboga, prvi put u životu vide helikopter.
Potreba za samoaktualizacijom kroz parkiranu letjelicu zbunila bi i Abrahama Maslova, te bi u hijerarhiju potreba morao unijeti jednu novu kategoriju namijenjenu parozgrtačima i njihovim tananim dušama.
KRALJ DŽUNGLE
Kad smo kod tananih duša, prije nekoliko dana sam slušala desetominutnu ispovijest jednog crnogorskog humaniste. Nekoliko puta je naglasio da je davao jer je shvatio da mu se što više novca da, više novca vraća u buđelar. Nemam ništa protiv čovjeka, ni protiv Boga koji ga uči davanju zarad veće zarade, ali imam protiv licemjerstva bogatih, protiv suštinske nebrige za drugog čovjeka, koja se ponajviše vidi baš u potrebi da se u humanitarne svrhe uplati novac, da se beskućniku omogući dom, ali ne zbog drugog čovjeka i vjerovanja u njegovu vrijednost nego zbog „vratiće se još više“ logike. Ta logika čovjeka svodi na egostičnu životinju, kralja džunge u kojoj drugi čovjek postoji samo da potvrdi ko je kralj i da se divi helikopterima što u džunglama poput Crne Gore sve češće slijeću.
Stoga me nije začudilo kad sam saznala da je biznismen kojeg sam slušala na televiziji upravo onaj iz helikoptera.
BOG-PILOT
Bez namjere da uživanje svedem na subjektivnu normu, moram primjetiti da postoji simbolička eksploatacija nižih klasa u načinu na koji bogati uživaju. Ne rade to uvijek na svojim privatnim ostrvima, vilama i rančevima, na svojim jahtama koje plutaju po nekim drugim linijama koje slaboplatežni ne mogu zamisliti, oni to rade među nama, tjerajući nas da ih prećutno legitimišemo i uzdišemo kad vidimo simbole egzistencijalne obezbijeđenosti i nebrige, koja je samo rijetkim dostupna.
Velika je sličnost između crnogorskog bogataša i popa. Oba su obezbijeđena, oba propovijedaju kako treba, oba su nedodirljiva, obojici je uvijek lako dostupna neka druga zemlja (zlu ne trebalo) i helikopter.
A mi se zapetljani u sujevjerje bojimo, preziremo sebe što nam nebo nije dostupno, prekoravamo sopstveni usud i nesposobnost da pred bogom stanemo moćni, da ga ucijenimo darežljivošću, da nam da više. Ako u osnovi boga ne stoji go i bos čovjek sa svojim unutrašnjim potencijalom i urođenom potrebom za drugim čovjekom, onda taj bog nije moj bog, to je bog-pilot, koji bezbjedno vozi popove i bogataše po nebeskim odajama, nakon koje uslijedi dobar dojč.