Duboko u našoj poganoj prirodi mi slavimo. Napolju su gorke riječi, uzaludna prenemaganja, ali kad ostanemo sami sa sobom, otvorimo pivo i kažemo život nije loš. Inače bismo ga davno prekratili. U tim časovima svete iskrenosti divimo se svijetu van moralne kontrole. Imamo srca za zlikovce, nudimo smjele prognoze i maštamo naveliko. Vraćamo se djetinjstu. U jednom od takvih trenutaka shvatio sam da je kopanje tunela ispod zgrade Višeg suda u Podgorici poduhvat koji vraća nadu. U vremenu pametnih šporeta i nadzornih kamera, jedna mala pobjeda fizičke stvarnosti. Povratak u osamdesete, nazad u crtani film gdje je sve bilo moguće.
Ima nešto jako romantično u lopati. Ljudska je ta potreba da se kopa tajni prolaz. Nema bajnijeg osjećaja nego kad se kao krtica sakriješ ispod stola i čupkaš etiketu Slovenijales, dok te roditelji traže. U taj zabran djetinjih fantazija vratila me vijest da su krimosi prokopali tunel koji vodi do sudskog depoa. Čujem zvuk njihovog alata, zamišljam kako im znoj kapa. Probijaju malter i zadržavaju dah. Sa njima je Morgan Frimen ili neki drugi holivudski zatvorenik. Samo što je ovdje filmski kanon izokrenut, pa se ne kopa od zatvora i suda, nego prema zgradi najvišeg zabrana.
Nije mala stvar, moja zemlja, moj pravosudni sistem živi izvan velike mrežne kontrole koja je odavno porobila zapadni svijet. Još davne osamdeset i prve Pol Viriljo je pisao o modernom gradu u koji se više ne ulazi kroz kapije, nego kroz klepet bazi podataka, kroz video procedure i konstantna infografička saslušanja. U tom se novom gradu telefoni sami pale na ključne riječi, a reklame ti čitaju misli. Prvi komšija postaje lokator, ulica je trag kretanja. Ne postoji fizička suverenost ljudskog bića koje je do grla umotano u mrežu podataka. Roblje novog megalopolisa je vezano lancima informacija koje dobrovoljno daje gadžetu ili upravi za iseljenike, svejedno.
Mjesta za bijeg i maštu više nema još od kad je DEA podigla satelit da uhvati Eskobara. Divna je serija Narkos zato što je tog monstruma prikazala kao porodičnog čovjeka, ali i zato što Pablo ima bukvalnu osobinu superheroja, da bježi sa jedne fizičke tačke u drugu, odnosno mijenja svoja skrovišta, ruralne vile za koje policija ne zna ili kasno saznaje. U današnjem vremenu to je nemoguća perspektiva mitske Kolumbije, jer mjesto fizičkog bijega odavno ne postoji. Današnji kriminalci padaju u sajber svijetu, provaljujuje im se u laptopove i lažne iskaznice. Cvikeraš iz briselske kancelarije javlja šta je kavački klan naručio za večeru. Aplikacija otkrive tragove koje je nekad u pitijskom transu naslućivao drogirani Šerlok Holms. Sva je romantika ubijena u pojam, Šerlok leži overdoziran i samo rijetko u zemljama poput Crne Gore otkrijemo kakav tunel ili dupli zid, kao dokaz da je fizička stvarnost još moguća.
S onu stranu tehnokratske tamnice koju živi savremeni čovjek, diže se Podgorica, naš divni Titograd, u kome svako malo neko prokopa tunel u vremenu. Kao dokaz da živimo u crtaću iz osamdesetih prošle se godine pojavila rupa na plafonu jedne podgoričke zlatare. Bio sam ushićen, stan odozgo su navodno renovirali, lopovi su otvorili mali krater u podu i odnijeli pola miliona eura zlata, dukata, dijamata. Dječak u meni je pobijedio moralistu, sjećam se tih dana, obigravao sam oko mjesta zločina, vuklo me da obiđem mjesto radnje. Kao nevjerni Toma htio sam da dodirnem ranu u tom patosu trošne starogradnje. Nadao sam se da će zlatar Gabrijel Domnik, unuk poznatog zlatara Jozefa Domnika naplatiti štetu od osiguranja, ali da lopovi neće biti nikad uhvaćeni. I nisu uhvaćeni. Kao što vjerovatno nećemo saznati ko je kopao ispod zgrade suda. I šta su lopovi tamo tražili. Ili ko je izdao lažna dokumenta da se zakupi stan iz kog je akcija krenula.
Umjetnica Leanne Wijnsma proslavljena je zbog svojih rupa koje je kopala po svjetskim gradovima. Na primjer, u Amsterdamu, ova Holanđanka je bušila prolaz u dirljivoj nadi i ambiciji da utekne iz informatičke ludare neslobodnog svijeta. Jadna žena, osjećam stid zbog svog povlaštenog položaja, ona se batrga, umuje, bježi u performans i egzibicuju da samo na tren osjeti ono što u mom divnom selu možeš kad hoćeš, i da te nikad ne uhvate.