Zakoni treba da prate život, rekao je Andrija Mandić. Zakoni su puste papirčine, dok istinski život buja naokolo i donosi promjene. Te promjene su prijatne. Mandić se osjeća komforno u studiju RTCG. Pravo u lice građanima on veli da zakon ne valja. Koji zakon? Slučajno ili ne, grešan je propis po kome Mandić ne bi mogao biti ni državljanin, a kamoli predsjednik Skupštine Crne Gore.
Pa šta, to je samo papir. Vješt političar ima pravo da istovari tone života po svakom mrtvom slovu. I Mandić to čini u udarnom terminu poslije drugog dnevnika, sa iskustvom političara koji je već probao i život i zakon.
Šefu parlamenta lako je tvrditi da zakon kaska za životnim čarima. Još davne 2007. rekao je da će mimo crnogorskog zakona tražiti i dobiti državljanstvo Srbije, što je 2011. slavodobitno priznao kao fakat. Njegovo priznanje duboko uronjeno u dnevnopolitičku računicu tog doba, nije izazvalo nikakvo pravno dejstvo, jer se u Crnoj Gori zakoni poštuju do izvjesne mjere i samo kad to život dopusti. A sami život ovjeru dobija od vlasti, koja je skoro dvije decenije Mandića držala za idealnog opozicionara.
Ako je sa ulice mogao javno ismijavati zakone, što bi se Mandić ustezao kad je konačno došao na vlast? Jer, život je iznad svega, život je stari pravnik, pa Mandić u nastupu nove političke vitalnosti lako obara pravnu normu.
"Naši državljani koji su ovdje rođeni a žive u zemljama regiona, zar ne bi trebalo da i oni imaju državljanstvo Crne Gore", pita se sijeda glava. Novom šefu Skupštine jako smeta što tamo neka rugoba od zakona igrom slučaja obitava u važećem pravnom sistemu i oduzima crnogorsko državljanstvo svakom ko je uzeo tuđi pasoš poslije 3. jula 2006.
“O tome treba razmisliti… Dakle neko ko je dobio (srpsko) državljanstvo 2. jula 2006. on je u redu, a ko je dobio državljanstvo 4. jula 2006. godine, on je prestupnik?! To je diskriminatorski, zakon treba da prati život."
I stvarno, zar jedna brojka, jedna kučica nešto znači? Recimo, dodaš sebi nulu na lični dohodak: to je samo mala kružnica olovkom, zar ne? Ili se javiš na konkurs dva dana po isteku roka. Aman, braćo, je li moguće da ste takvi štreberi - eto, javio sam se, jebo zakon, život je htio da se javim četvrtog a ne drugog, a život je ispred zakona.
Sve je to djetinje nevino, shvatili smo, zakon je Tom, a život je Jerry. Lijepo je iskusni političar objasnio. Samo što Iguman Stefan iz skupštinskog bifea zanemaruje da zakoni organizuju život i omogućavaju pravno postupanje unutar države. Pa čak i kad to ne rade, ako nam unerede praksu i ogade svrhu, prije nego ih promijenimo, moramo ih poštovati. Jer ako ne poštujemo važeće zakone, ubijamo povjerenje u sistem budućih regula, koje onda izlaze iz naše hajdučke inspiracije a ne pravnog slijeda koji se normira i obavezno štuje.
Iz tog začaranog kruga se moramo izbaviti, što u slučaju Crne Gore izgleda nemoguće. Jedini izlaz je u tome da zakone pišu oni koji ih nisu kršili, ljudi koji pravo vide kao dio života, a ne formalnu pratnju političkih ciljeva, u ovom slučaju glasačkog prinosa kome se Mandić nada kad otvori vrata državljanima iz susjedstva.
Griješi Andrija Mandić, može mu se, kad kaže da život pretiče zakone. Nije to život, već goli interes onih koji ruše sistem i vladaju u politički otetoj teritoriji ove ili one partije na vlasti. Stoga ne bi bilo pošteno zaboraviti kako je došlo do tako ležernog odnosa prema pravnoj tekovini, odnosno podsjetiti da brat Andrija nije pao sa nebesa.
Znam, dosadno je, ali važno i bolno priznati da je Mandić političar kontinuiteta, nečeg što je začeto u praksi jedinstvenog DPS-a, utabano kroz tajkunske dilove bivše vlasti, ali i kroz lica političkih promjena poput ministra unutrašnjih poslova Adžića poznatog po maksimi – ne treba da robujemo zakonima.
Crnogorci ne ljube lance dobilo je svoj savremeni prepjev, a Andrija Mandić šansu da omete pod zakonima, na Javnom servisu koji sve to nijemo prenosi kao da je ustao sami Njegoš.