Dosta je polemike izazvala objava na Fejsbuk stranici Normalizuj u kojoj smo rekli da se na problemu identiteta u Crnoj Gori mora raditi. Povod za tu našu izjavu bila je proslava maturanata Srednje medicinske škole u Podgorici koja je đake okupila oko zastave Republike Srbije. Uz trubače i nacionalni repertoar srpskih pjesama kraj školske godine učenici su proslavili veličanjem ratne prošlosti i kosovskog mita.
Polemika je dobrodošla na društvenim mrežama, ali zašto je ne bismo osnažili jednim sažetkom onoga što smo zapravo ovih dana vidjeli. Potpisujem stav redakcije, svojim imenom i prezimenom, ali ne bez ideje da ovo što govorim zastupa širi krug čitalaca, prijatelja i mnogih ljudi koji nam se javljaju da pruže podršku.
Prvo, na identitet ne gledamo strogo nacionalno, postoje razni identiteti na kojima se može raditi. Neko može biti dobar đak ili brat, i to je identitet, kao što je odgovoran građanin ili dobrovoljni davalac krvi dio nečijeg identiteta. Što je više različitosti i slobode u finom prelivanju brojnih osobenosti dok smo mladi, to ćemo se lakše razviti u društveno odgovornog pojedinca ili pojedinku. A na slobodnim pojedincima, svako moderno društvo počiva.
Po nama je problematično da se na kraju školske godine budući medicinari, kao tinejdžeri grupišu oko nacionalnih zastava i budnica. Gajimo nadu da će školske priredbe u Crnoj Gori jednom biti smotre znanja i druženja, a ne nacionalni stroj u kome se kliče zastavi, pa još zastavi susjedne Srbije. Ali, i da su sve državne crnogorske zastave bile tog dana ispred škole, čudno bi to bilo, tako mislimo. Identitet đaka na kraju školske godine valjalo bi da bude usmjeren u pravcu stvaralaštva, igre, nauke i umjetnosti, a ne političkih pokliča i nacionalnih mitova u koje su gurnuti.
Na kraju, najveća greška bila bi kriviti omladinu. Svi smo bili mladi i voljeli smo larmu i provokaciju. Dužnost je škole da tu mladalačku energiju organizuje i usmjeri proslave tako da do izražaja dođu talentovani i vrijedni učenici, a na grbovi, pokliči i zastave. Samo jedan ili nekoliko nastavnika od integriteta mogli su napraviti veliku razliku, osmisliti neku vrstu oproštajnog zadatka koji bi se pripremao tokom godine kao zajednička smotra maturanata, organski vezana sa školom. Umjesto toga desio se desant trubača koji gasi policija, i nastavnike koji nemoćni stoje sa strane.
Sagledajmo na tu omladinu s poštovanjem. Nastavnici su propustili svoj posao, oni su pustili da politički nabrijana grupa preuzme komandu nad njihovim zadacima. Autoritet škole razgrađivan je decenijama i ovo su posljedice, stoga prije nego opsujete državu, tu apstraktnu mezimicu naših psovki, bolje pogledajte školu. Obrazovni sistem je skršen partijskom diktaturom, zatim je pregažen neočetničkim prevratom, a omladina je cijelo to vrijeme gledana kao politički kusur i sredstvo trgovine. Nije razvijan duh zajedništva nego disciplina partije, i zato se na ovakvim slavljima mladi vjerovatno makar na trenutak svete mrtvim institucijama iz kojih izlaze.
Partije se mogu radovati, jer mladi oponašaju one najglasnije, nacionaliste, desne, koji tako dobijaju freške birače. To što će politička ideologija srpskog eksepcionalizma vjerovatno unazaditi još jedno desetljeće, lidere većine partija nije briga, jer oni su na tom oltaru svoju crnu mladost odavno položili, u zamjenu za starmalu političku moć kojom guše razvoj ovog društva.
Dakle, ponavljam - jeste problem identiteta mladih ljudi. Mahanje zastavama i nacionalne koračnice stranputica su koja raskošnu snagu mladog čovjeka svodi na nacionalnu dimenziju. A mladi predstavljaju mnogo, mnogo više. To ne smijete zaboraviti kad ih kritikujete, jer pravi snovi, potencijali i ljudske perspektive svih maturanata su negdje drugo, u njihovoj nepreglednoj ljudskosti koja nema boju ni zastavu.
Treba ih takve pronaći, ohrabriti i pustiti napolje da osvijeste svoju ličnost iznad kolektivnog transa. Neće biti lako probiti tamnicu sumnjivih vrijednosti koja ih okružuje, ali drugog puta nema.