Rođena sam 1991. godine i živo pamtim nekoliko detalja iz političkog života što su moj dječji mozak na ovaj ili onaj način okupirale – teget naljepnice sa žutim lscg u kući, izborni spot “Zakucaj za mila – takav nam treba” Montenigersa, boja glasa Žarka Rakčevića i porodično ponavljanje njegove rečenice o “na brzinu sklepanim sanducima”, o kojoj su moji sa poštovanjem govorili u političkim diskusijama sa prijateljima i komšilukom.
Bila sam jedan od osnivača URA-e davne 2015. godine – i tamo se, srećom, nisam zadržala dugo, a jedno od najvećih razočaranja na više nivoa bio je upravo Rakčević. Montenigersi odavno ne postoje iako sam baš prije neko veče Vitfildu, prijatelju iz Amerike repovala Duku Dizela, a LSCG postoji samo kad nas jednom u deset godina Slavko Perović nekim TV gostovanjem posjeti zašto i ne treba da postoje.
Pored ovih nabacanih utisnuća u sjećanju, tu su još referendum, moja braća koja mašu crnogorskim zastavama, slavlje, a potom što ne navesti ono najlokalnije – neosvijetljen i neasfaltiran put do kuće, pa onda malo univerzalnije – DPS kontinuitet u favorizovanju najgorih što čini njihovu dugogodišnju vladavinu još živom, jer je tako nepromjenjiva jedino glupost.
Smjena vlasti ipak nije došla na krilima pameti i emancipacije, kako se naivni idealista u meni nadao, nego na krilima opsjene za koju sam mislila da ne može biti jaka, jer je ipak riječ o crkvenjacima, a za mene to znači – kapitulacija digniteta i lične odgovornosti, pameti i ovozemaljskog zivota. Jer zašto bi ljudi koji su više usredsređeni na onaj, nego li na ovaj svijet, preuzeli vlast? Prvo, vlast je toliko od ovoga svijeta da bi to bio svojevrstan paradoks, a sa druge strane, naivno precjenjujući namjere i mogućnosti političke pameti u Crnoj Gori, vjerovala sam da nakon pada DPS-a, neko novi mora napraviti ozbiljan zaokret ka građanskom, ako želi da se pokaže, jer istinski antidps princip mora biti protiv partitokratije i tapkarenja partijskim VIP ulaznicama.
Tako sam se našla u disidentskom položaju na koji su me često posjećali oni koji su se o Crnoj Gori dobro okoristili. Gotovo su me ubijedili da izdajem Crnu Goru, ali i danas duboko vjerujem da neoliberalna agenda, bogaćenje najgorih I zapošljavanje podobnih nije država-servis na koju mogu računati, iz prostog razloga što ona nikad nije računala na mene.
Proteklih desetak godina bila sam ili nezaposlena ili zaposlena na crno u organizacijama koje su se bavile ljudskim pravima i pravdom, a na ništa bolje nijesam primljena, jer nijesam bila član DPS-a. Ova standardna patetika od koje ne mogu pobjeći, ta toliko puta ponavljana samosažaljevajuća priča o bačenim godinama obrazovanja ili oskudnoj mladosti, toliko je opšte mjesto i pribježište nedovoljno ambicioznih, pa se tu neću ni zadržati.
Vratimo se na ono skorije. Godina je 2024. Oko mog tadašnjeg kvarta trubila su auta sa srpskim trobojkama, moj komitski orijentisan najstariji brat u Zeti dozivljavao je nervni slom, muž i otac govorili smo to i zaslužili. Djelimično su bili su u pravu. U mom se životu ništa nije promijenilo, država je za mene ostala servis koji ne funkcionise, šalteri mjesta iživljavanja, nadobudnosti, sigurnih zaposlenja i nekulture, javne ustanove mrtvi artifakti stambenih kredita i glasova na koje se računa, samo je u pokojoj kancelariji umjesto milove slike bljesula kakva ikona krsne slave. Za obične jedače hljeba, vjerujem, nije neka razlika, ako ne cjepidlačimo i gledamo u suštinu postojanja državnog aparata mimo nacionalnog erosa, a to znači kao sistema u službi građana. Služe očito – nekom narodu možda, građanima rijetko.
No, jedna stvar se u odnosu na tad promijenila, a promjena nije puko formalna. Zeta, moje rodno mjesto postala je opština, u fotelju je zasjeo slabo pismeni Zećanin Asanović i pobornici srpskih lista. Ako nikad nijeste bili u zgradi opštine Zeta ili u KIC-u Zeta (nalaze se u istoj zgradi) samo ću dati jedan primjer kako je to prije deset godina izgledalo:
Slobodan Milatović, pozorišni reditelj postavljao je predstavu Ćelava pjevačica, te insistirao da premijera bude u Zeti, u čast velikog crnogorskog i jugoslovenskog glumca Slobodana Aligrudića koji je porijeklom iz Zete. Poluprazna sala, a od toga polovina zaposleni u Opštini, u svakom činu našli su nešto vrijedno ne samo smijeha, nego i dozivanja, diskusije i učestvovanja u teatru. Navikli na folklorne fešte, lake note i književne večeri za lokalne domoljube i penzionere, na pauzama između izbornih konvencija, eksploatacije šljunka iz Morače i dana krapa i zetskih kolača opštinari nisu znali kako drukčije.
U DPS vrijeme, dakle u vremenu prije srpstva, u Zeti se nije mogla dobiti stipendija, a da je ne dobije neko, gle paradoksa, sa Univerzitata u Foči, ali sa DPS članskom kartom, nije se mogao dobiti paket vode za vrijeme poplava ako ti je po partijskom ključu ne namijene doušnici iz opštine, dakle u to vrijeme nivo zetske perspektive i razvoja bio je jednako obeshrabrujući kao i danas, jer se o društveno-kulturnom razvoju nije mislilo i zato je Zeta danas upravo zahvaljujući izbornoj kalkulaciji DPS-a opština, što je za svakog iole dobronamjernog nedopustivo. Tako je Zeta postala opština, a da nema niti jednu galeriju, da nema ne samo koncertni prostor ili pristojnu salu, nego nema ni javni parking, nema nikakvo kulturno udruženje do možda ona što po selima drže entuzijastični učitelji i vođe likovnih sekcija.
I taman mislite ne može gore, dolazi nova vlast u nakani da oslobodi, busajući se u prsa za raspriznavanjem Kosova, a na televiziji zamuckuju, pa shvatamo da iza srpstva kriju oskudni rječnik i nekulturu, a iza priča o granicama i širenju Zete nemoć da riješe odvoz smeća u već postojećim granicama. I u ovoj mi se tački čini da su pitanje Kosova i smeća isto, jednako izmiču nadležnosti jedne grupe koja se sa DPS vladavinom takmiči jedino u prekomjernom zapošljavanju podobnih, u nabijanju stolica po kancelarijama u kojima sjede ljudi koji obračunavaju porez u Zeti po tarifi iz Beograda, koji računaju na prste jer ne koriste kompjuter, koji nemaju odgovore ni na jedno pitanje sem nacionalno, a i to po uputima Milana Kneževića i njegovih seoskih fora za kamionsku pijacu i fakultet u Nikšiću.
Sinoćni koncert Jelene Karleuše u Zeti koji je Milan Knežević ugovorio u nekoj opskurnoj emisiji u Srbiji gdje se ulagivao Vučiću i manje obrazovanim Zećanima, upravo je pokazatelj da je Kneževićev ideal kulture i umjetnosti leskovačka roštiljada. Umjetnost sa koje se Knežević napaja, postaje mjera opšteg ukusa Zećana i time se lijepi još jedan posmrtni plakat za zetsku kulturu, koja ne samo da nikad nije postojala, nego sigurno neće ni postojati. Kneževiću, kojeg ljudi poistovjećuju sa poljoprivrednim proizvodima treba dobronamjerno savjetovati da razmisli kako da razvije poljoprivredni otkup, kako da se riješi odvoz smeća, umjesto da sa smećem dodatno zatrpava tu smiješnu opštinu, u kojoj izgleda ni tih 50 odsto njegovih nacionalnih oponenata očito nema ništa protiv da im se dvorišta pretvaraju u vašarište.
Samo neka Karleuša gruva, a dostojanstven život, zdrava životna sredina i kulturni napredak? Nema, iźele muve sa zetskih deponija.