Ples sa mrtvima, upotreba mrtvih, iživljavanje nad mrtvima i nekrofilija, sve su to poremećaji koji spadaju u psihotična oboljenja. Kad se poriv desi, već je kasno i niko ne zna šta slijedi s one strane tabua. Von Trierov serijski ubica, na primjer, opsjednut je gradnjom kuće, pa želi da sagradi dom od tijela svojih žrtvava. Zašto da ne – kad se izbriše temeljni moralni kod o nepovredivosti mrtvih, trupla lako postanu materijal za gradnju, cemenat kojim se uvezuju rasute fiksacije. Uz pomoć mrtvih pravimo skele, da dosegnemo krovne lukove ili podupremo gredu koja prijeti padom; iz narodnih pjesama učimo, još dok su živi, mrtvi se zaziđuju u temelje, ostavljaju kao armatura kosti, garant stabilnosti neimarskog djela – od mlade Gojkovice, žrtve skadarskih zidina, do Stoje i Ostoje, blizanaca, toliko nevinih koliko potrebnih da nastane Višegradski most.
Drevne priče ostavimo po strani – mrtvi jesu resurs u savremenoj politici, a ceremenije smrti, počasnih plotuna, vijenaca i komemoracija važne su disciplinske metode svake vlasti koja želi da ostane u životu. Čuvaju se spomenici, podižu kapele, obnavljaju zavjeti, te se usred bujice života iz smrti crpi političnost, ili bolje reći, esencija nove komande koja obećava razvoj.
Nedavno je Donald Trump iskoristio nasilnu smrt Chalieja Kirka, da ga pretvori u medijskog sveca. Stari žanr hagiografije priveden je namjeni digitalne strukture društvenih mreža, a vizuali sa Charlijem koji sa Isusom lebdi kroz bjelinu AI vizuala, preplavili su kolektivnu podsvijest. Mrtav čovjek u centru radnje je replika slavnog religijskog zapleta. Uzgled, nisu li upravo hrišćane rimski protivnici optuživali za kanibalizam jer su se smucali po grobljima?
Svakako da je smrt nezaobilazna referenca za bilo kakav smisleni govor o životu. Neki narodi otkopaju mrtve pa ih uz ples pronose, obavještavaju ih o novim dešavanjima i slave njihov prohujali život. Takav je običaj famadihana, na ostvru Madagaskar, ali ostrvljani ne žure sa lopatom – hemijskim se procesima ostavi vremena da stupe na snagu, da bi se ritualna istina mogla sprovesti nad suvim kostima.
To nas već dovodi do zakonomjernog pravila da je entitet mrtvog zaštićen obrnuto proporcijalno vremenu koje je proteklo od smrti. Nije se ni o'ladio, kaže narodna izreka klasičnim jezikom moralnog zabrana. Od živih se oduvijek očekivalo da se u prvim danima, mjesecima ili godinama poslije smrti uzdrže slavlja, veselih marama, ili televizije, zavisno u kojoj epohi korotu prakticiraju. Slično je i sa tijelima žrtava, sa martirima, sa moštima – protok vremena nužan je sastojak u kome se preduzimaju radnje sa mrtvom materijom. U vremenu je zapravo porinuta tajna svake ideološke upotrebe smrti. Ako je to vrijeme ubrzano, politička, mitska, ili ritualna upotreba nema kad da se dogodi, čak se ukida i ona osnovna regula ljudskog poštovanja, a proces preuzimaju sile tehnokratije, čija je krajnja konsekvenca – sapun. Ili sapunica, u slučaju Gaze, u kojom jastebovi rata pokušavaju da sakriju zločin. Ljudski život postaje ništavnost, brojčano stanje, notifikacija bez lika i značenja, osim u trenutnom algoritmu nepovijesnog dešavanja na Internetu.
No, vratimo se političkom cirkusu, pa još lokalnom, crnogorskom, koji je ovih dana jednog mrtvog, kako se to voli reći, blagopočivšeg, opet upotrijebio na način političke mućke, zadnje namjere i providnog marketinga. Imena ovdje stvarno nisu bitna, pa se mogu poslužiti najpoznatijim imenima malagaškog naroda sa Madagaskara. Mladi poglavica Feno priredio je famadihanu, otkopao slavnog umrlog, famoznog Toavinu, kako bi se njegov život proslavio još jednom nad grobnim mjestom. U realnosti, predsjednik Crne Gore odlikovao je pokojnog mitropolita SPC, kako bi ubrao političke poene, samo nekoliko mjeseci nakon što su drugi političari odlučili da istom mrtvom čovjeku podignu spomenik, a ranije, odriješili kesu da mu se podigne memorijal i biblioteka.
Jakov Milatović, foto: Boris Pejović/Vijesti
Sve što se u Crnoj Gori radi sa Amfilohijem providna je politička manipulacija, no kad dolazi od predsjednika Milatovića ona postaje makar malo gadnija, jer je ponavljačka, štreberska, neinventivna i suštinski nesposobna da prikrije svoju gramzivu suštinu. Ovdje se samo trguje mrtvima i priziva politička moć. Kad se Milatović fotka ispred slike mrtvog kralja Nikole, to je legitimno. U slučaju pokojnog Amfilohija, pak, ne poštuje se onaj osnovni postulat protoka vremena, stvar se razvija kao surova burleska. Primjenjuje se tehnološko čudovište interneta i permanentnog saučešća koje se praktikuje kao politički kupon.
Na taj način gradi se kuća koja poprima grobljanski zadah. Umjesto da se odlikuje životno dostignuće, ili makar izmjeri posmrtna slava prije nego joj se pristupi sa darovima, ovdje je proces otkopavanja ubrzan, famadihana se pretvara u nekrofilski pir, sa neprijatnim mirisom političkog licemjerja koje se u prstenovima širi oko svetog leša.
Teško je posmatrati u šta se pretvara jedno malo društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti. Taman kao šti je teško živjeti u jednom velikom svijetu, koji trguje leševima i proizvodi smrt.