Od ranog proljeća do kasne jeseni 1963. neumorni Pjer Paolo Pazolini troši metre i metre filmske trake obilazeći Italiju, od juga ka sjeveru, samo da bi radnike, seljake, studente, fudbalere, vojnike, buržuje i ostale prezrene na svijetu pitao o seksu, braku, razvodu, prostituciji...
Te 1963. godine – pet godina prije nego što studenti okupiraju univerzitete, a neki od njih u Rimu prebiju policajce koje će PPP onako divno odbraniti od studenata-buržuja u pjesmi „KPI mladima“ – na početku filma „Comizi d'Amore“ Pazolini negdje na Siciliji pita grupu dječaka znaju li kako se prave bebe. Dječaci, ne tako mali, kikoću se i prave važni, a kad se konačno nađe najhrabriji među njima da se pohvali svojim znanjem, počinju da se nižu odgovori. Bebe se, za sicilijanske dječake 63. godine, rađaju iz cvijeta koji donosi babica, donosi ih Isus, a ponekog i ujak, roda itd.
Dok se gleda Pazolinijev dokumentarni film, pogotovo djelovi snimani na sprženom, siromašnom jugu (za koji milanska gospođa sa ležaljke pored bazena kaže da je „druga planeta“), među duboko patrijarhalnim zajednicama koje se sporo raskravljuju ka savremenosti, teško je ne misliti o Crnoj Gori.
ZAOBILAZNICA OKO REVOLUCIJE
Te 1963. u kojoj je sniman Pazolinijev film, Crna Gora nije samo pet godina daleko od revolucionarne 68, Crna Gora je (iako u tom trenutku za razliku od Italije može da se pohvali legalizovanim razvodom braka) na putu da šezdeset osmu zaobiđe u širokom luku, kao što je zaobišla, ili kao što su je zaobišle mnoge kulturne revolucije, pa umjesto toga kroz šezdesete, ka budućnosti koja je naša sadašnjost, nastavlja nekim svojim pomalo mutavim, pomalo šarmantnim putem provincije jedne velike zemlje koja se trudi da ide ukorak sa svijetom.
Dvije godine prije sezone koju je Pazolini proveo putujući i snimajući po Italiji, snimljen je lijep dokumentarni biser iz tadašnjeg Titograda. Rađen bez namjere da dublje analizira jedno društvo, kamera Radio-televizije Beograd, vođena rukom nekog ko je uglove i boje podgoričkih vrućina očigledno dobro poznavao, snimila je glavni grad Crne Gore dok 1961. gori svoju avgustovsku groznicu.
I dok ponovo gledam taj divni TV-filmić, pitam se što bi Podgoričani, ili još bolje, stanovnici čitave Crne Gore tog ljeta 61. odgovorili da ih je neko propitivao o braku, seksu u braku i izvan braka, o tome da li i kako vole i žive...
CRNOGORSKA LJUBAVNA PRIČA
Ljubav i seks i dalje su najsnažnije životno gorivo, život je i dalje gorivo revolucije, a mi o istoriji ljubavi i seksa u Crnoj Gori ne znamo skoro ništa.
Gledajući Pazolinijev film pokušavao sam da se sjetim ima li crnogorska pripovjedačka umjetnost XX i XXI vijeka makar jednu, dobru ljubavnu priču. Ili priču koja pokušava da uhvati ono što bi predstavljalo model ljubavi i seksualnosti u Crnoj Gori, nekoliko generacija unazad.
I shvatio sam da takvo što teško mogu naći, makar ne u savremenoj crnogorskoj umjetnosti, iako ništa tako dobro kao ljubavna priča ili motiv ljubavi ne uvodi famoznu „univerazlnu temu“, istovremeno otvarajući prostor „lokalnom“ da iscuri kao dugo nakupljan otrov.
Od tog trenutka počeo sam da razmišljam šta bi to u Crnoj Gori tematski moglo da ujedini ljubav i njene manifestacije sa realnošću (a to znači sa politikom i ideologijom), odnosno nemogućnošću da se ljubav i seksualnost zaista realizuju u svom punom kapacitetu, kao snaga jedne zajednice da živi makar svoj emotivni i seksualni maksimum, ako već u praktičnim segementima uglavnom tavori na istorijskom minimumu.
GRČ CIJELA NARODA
I sjetio sam se raznih statistika. To su oni važni procenti koji tu i tamo naprave svoj godišnji krug i podsjete na neke prilično užasne stvari. Recimo – selektivni abortusi. Recimo – procenat ljudi koji ne bi voljeli da im se sin/ćerka zaljubi u osobu druge vjere ili objavi familiji da je homoseksualac.
Te su brojke zastrašujuće jednako koliko su nijeme, jer su brojke. Ukazuju se kao statistike koje dosadno sriče centar za istraživanje ovoga ili onoga, pa još dosadniji medij sve to prenese i selektivno abortira iz svijesti ljudi koji su svakako previše zauzeti preživljavanjem da bi se zamajavali brojkama, pa čak ni kad one znače život, smrt ili porodični sukob koji nekoga može koštati glave ili zdrave pameti.
Vjerovatno bi te brojke govorile mnogo glasnije kad bismo, kao kod Pazolinija, čuli glas ponosnog oca dok izgovara to kako ne bi volio da mu se pravoslavna princeza uda za muslimana. Ili mladu, kul muslimanku koja kaže da će imati ozbiljnih porodičnih problema kad jednog dana roditeljima saopšti kako ne planira pravovjerno da se uda, ako uopšte planira da se udaje. I sve to danas, u Crnoj Gori, u više ne tako mladom XXI vijeku.
Te priče iznutra oblikuju ono što sebe naziva crnogorskim društvom, ali takve priče, iz nekog razloga, ne bivaju umjetnički obrađene i obradom na neki način konačno otpuštene iz predugo zgrčenog pripovjedačkog grla „cijela naroda“.
E DA JE ŽIVKO ŽIV...
Ima nečeg nepodnošljivo dosadnog i istinitog u onom „kao iz filmova Živka Nikolića“ komentaru, ili onom još gorem „e da je Živko Nikolić živ“ vapaju. Ali zapravo ne čudi što već dvadeset godina zazivamo mrtvog čovjeka da užas, komiku i tugu crnogorske stvarnosti prevede u priču, jer makar u njegovim filmskim pričama i dalje možemo da doživimo identifikaciju i katarzu gledajući, recimo, žilavu i još postojeću instituciju crnogorskog sina kojem se između života i žene poperila majka. Ili gledajući posljedice crnogorske mitomanije, idolopoklonstva i plemenskog mentaliteta koje živimo čak i kad mislimo da smo već daleko od nepismenih đedova i baba, te „druge planete“, kako je naziva buržujka sa milanskog bazena kad joj se pomene selo i daleki Jug.
Prozor, Živko Nikolić, 1976.
Očigledno je u crnogorskom slučaju Živko Nikolić jedini do kraja kao pripovjedač shvatio da jedan od rijetkih prtljaga koji nam niko ne može uzeti, gdje god otišli, čine naši mali užasi, sreće i tragedije koje su nas oblikovale. A što su ti užasi, ako ne priče iz osnovne ćelije i grobnice ljubavi, pažnje, seksualnosti i života? Naše divne, porodične priče.
ZAMAH LJUBAVI
Pazolini, naravno, ne griješi kad u čitavu priču o seksu upetlja ideologiju kao sredstvo za oblikovanje porodice i društva. Jer koliko god ljubav bila kosmička sila i tajna bogova, mogućnost ljubavi na zemlji, među ljudima, često zavisi od politike.
Otpor prema „miješanim brakovima“ stvar je političkih i ideoloških okolnosti. Rast uticaja crkvenih dogmi na društvo nema se tražiti niđe drugo, osim u društvu samom. Očigledno nečeg ozbiljno fali, kad smo to odlučili da zamijenimo dogmatskim modelima življenja. A ono što najčešće fali, tako makar to vidi Pazolini i čini mi se da ne griješi – jeste društvo koje podržava ljubav i slobodni zamah ljubavi, tjelesne, emotivne, drugarske, solidarne.
Istinski otvoren prostor za ljubav, rad ljubavi, nema se đe naučiti osim u zajednici, a zajednica ne pada s neba nego se gradi, pa tako i Pazolini insistira na društvu koje mora da postavi uslove za istinsko iskustvo tjelesne i emotivne ljubavi. A te uslove, plaši se Pazolini, a plašim se i ja, staro dobro društvo „porodičnih vrijednosti“ najčešće ne nudi, ili ih nudi servirajući nešto mnogo gore.
OSNOVNA GROBNICA DRUŠTVA
Uz koncept „nacije“, jedan od koncepata koji se pogrešno interpretiraju i uspostavljaju kao mnogo dugotrajniji nego što jesu, svakako je koncept „porodice“, onako kako se on razumije na Zapadu od nastanka „države blagostanja“. Ono što je vjekovima unazad bila zajednica, mnogo šira od „mame, tate i djeteta“, postalo je mala, na samu sebe upućena porodica, kojoj se u jednom trenutku vrlo industrijski moderno počelo tepati – nuklearna.
I tako se odjednom čitava tema zajednice i njenih mogućnosti svela na porodicu kao „osnovnu ćeliju“, a porodica na otprilike četiri člana sabijena u jednom stanu, u kojem još treba i da se vole, čuvaju i paze, dok zapravo samo pokušavaju da se ne poubijaju, prijave policiji ili jednostavno zauvijek napuste.
Na ovom mjestu valja priznati – sumnjam u kapacitete nuklearne porodice i siguran sam da se u granicama porodice-nuklearke teško može naučiti širina ljubavi, dok se vrlo lako može naučiti uskogrudost, malodušnost, nevoljenje i ostale atrofirane emocije koje prije ili kasnije od ljudskog bića načine tužnu ruinu, spremnu da postane oruđe nehumane politike i da reprodukuje iste odnose dok god stoji na nogama sposobno da trpi i radi.
UGALJ, LOVA I LJUBAV
U rješavanju „porodičnog problema“ i lijeve i desne ideologije ostale su daleko od otvorenijeg, avangardnog rješenja. I jedna i druga zaglavile su u porodičnom konceptu koji „noseće stubove“ – taj umorni, roditeljski par – pretvara u mašine koje sebi uglavnom ne smiju da dopuste zaustavljanje, odmor, dokonu pauzu iz koje se rađa misao, ljubav ili seks, jer se traka ne zaustavlja (pogotovo za ženski „stub“ koji u patrijarhalnim zajednicama uglavnom uz potplaćeni posao radi i drugi, neplaćeni, onaj kućni), a svaka pauza donosi rizik da se mala porodična nuklerka ugasi i ostane bez goriva/novca. U njemačkom jeziku postoji sleng za novac, a taj sleng se, siguran sam, sviđa rasnom kapitalisti – Kohle: ugalj; u slengu: lova. Jer bez love nema ni uglja, kao što nema ni naše male, porodične nuklearke.
Brus Nauman, Bez naslova (Krug ruku)
Lijeve ideje „nuklearne porodice“ makar su bile humanije u pokušaju organizovanja besplatnog ili što je moguće povoljnijeg stanovanja. Kapitalizam je tu mnogo suroviji, pa cijene stanovanja u kapitalističkom svijetu danas za većinu postaju jedina stvar za koju rade. Kad se na cijenu stanovanja dodaju još i ostali kapitalistički snovi – ušteđevina, godišnji odmori na kojima treba nadoknaditi sve propuštene sate stvarnog života, razne plaćene sekcije, časovi i vannastavne aktivnosti za naše male anđelčiće, eto savršene kućne nukelarke u kojoj roditelji rade dan-noć samo da bi obezbijedili „krov nad glavom“ i ostale životne servise.
Pa ti onda, nuklearni majčin sine, stigni još i svojoj dječici da propovijedaš kako su ljubav i društveni uslovi za njenu manifestaciju važniji od dostizanja i praćenja nametnutih standarda, svih tih stvari koje čine mehaničkog zeca kojeg jurimo i tepamo mu „sreća“.
A na ovom mjestu zgodno i moderno može da nam uleti (da oproste štovaoci porodičnih vrijednosti) i Džejms Boldvin, advokat potlačenih i zaljubljenih. Pa kaže (u knjizi „The Fire Next Time“) ovako: „Ljubav skida maske bez kojih se plašimo da živimo, a sa kojima znamo da ne možemo živjeti. Riječ „ljubav“ ovdje koristim ne u čisto ličnom smislu već kao stanje bića, ili stanje milosti – ne u infantilnom američkom značenju „činjenja srećnim“, nego u žestokom i univerzalnom smislu zahtijevanja i izazivanja i rasta“.
Za Boldvinom neka slavljenički uleti i Pazolini koji na kraju svog filma, u sceni koja prikazuje fiktivni par na tradicionalnom, crkvenom vjenčanju (u tom procesu inicijacije u porodicu i njene vrijednosti), temu zatvara pjesmom „Tonino i Gracijela se vjenčaju“, u kojoj pjeva ovako: „I neka naša želja za Tonina i Gracijelu glasi: da vaša ljubav bude obogaćena sviješću o vašoj ljubavi“.
„ALI, CRNA GORA JE KRETEN“ (B. Mandić, „Psihofolk“)
Hoću da kažem, uz pomoć Pazolinija i Boldvina, jedna od rijetkih revolucija koje su nam preostale, možda je upravo ljubavna, u kojoj se iznova otvara učenje ljubavi. A Crnoj Gori bi takva posebno dobro došla. Od trenutka u kom je Pazolini snimao podijeljenu i zbunjenu Italiju ekonomskog buma, razapetu između seksualne slobode i inhibicija, a Jovan Knežević prikazao dan u Titogradu u kojem su neki manje gadljivi stanovnici prostor grada koristili slobodnije nego danas, u Crnoj Gori se nije dogodilo mnogo. Osamdesetih rokenrol jedva da se desio, seksualna revolucija prošla je nevidljiva, možda još samo ljubavna revolucija može spasiti nova lica koja ne znaju što bi sa slavnom tradicijom mrštenja i gaženja svega nježnog i živog među ljudima.
Jer gledajući Pazolinijev film nikako nisam mogao da se oslobodim jedne užasne i opšte misli – glasa u glavi koji je Crnu Goru zamislio kao nekakvo jadno biće koje od kad postoji zapravo nikad nije umjelo da voli.
I to sam odlučio da napišem, baš ovako: siguran sam da Crna Gora nikad nije umjela da voli. Imala je talenat za korotu, ali ne i za istinsko žaljenje. Tuga je rijetko postajala oslobađajuće iskustvo, kakvo jeste ili može da bude. Umjesto toga, emocija tuge postajala je kamen korote, teret koji se mora časno nositi do groba, pod kojim se ćuti i muči, kao što se i među generacijama naizgled modernijim od naših u crno zavijenih baba često muči i ćuti neljubav, nepažnja, bol, psihičko i fizičko nasilje, jer „moje je, pa da je najgore“.
Siguran sam da bi u toj maloj i lijepoj zemlji imena Crna Gora nešto bilo suštinski drugačije, da je ikada zaista bila otvorena za radikalizam tijela, tuge i ljubavi.