“Moji ujaci koji su rođeni u Crnoj Gori, a koji žive u inostranstvu, u istoj su sitaciji. Njihova djeca koja imaju naša prezimena, gene, oni nemaju pravo na državljanstvo Crne Gore. Ne postoji država na svijetu koja se lakše odriče svoje djece nego Crna Gora, prema mom mišljenju to je neviđena sramota”.
Ko bi rekao?!
Bivši činovnik Goldman Sachs Group, Inc, kripto broker u minusu, čedo postmodernog dibidusa kojem svjedočimo, uz to japanski đak, dakle Milojko Spajić, biološki osjeća i živi jednu narodnjačku viziju države u kojoj smo svi djeca.
Država je po Spajićevom priznanju naša majka, sjemenište, genetska klisura iz koje izlaze potomci, nejač koja kusa istom kašikom i banja se u istom lavoru. Državu ne čine zakoni, racionalna mjerila i planski dokumenti, državu ne moraš uvažiti ni na premijerskom satu, ne moraš ni rođeni ekspoze da pročitaš, ali zato moraš poštovati ujaka i šurnjaju, jer su ta naša krvna račvanja jedini pravi legalitet.
Po crnogorskom premijeru reformisti, pitanje državljanstva je stanje emocija, a ne političke procjene i brige za mali izborni sistem kome 2.000 glasača donosi prevagu i vlast. Biološki koncept prikladan kakvom drevnom plemenu, za Spajića je presudan, pa predlaže dvojno državljanstvo, kako bi ljudi koji ne žive u Crnoj Gori mogli da glasaju.
Jedan mali problem ipak moram ovdje naglasiti. Dvojno državljanstvo ne predlaže Spajić, nego nacionalistička desna partija Andrije Mandića, politička struja koja štiti poslovne interese predsjednika Srbije. Ali to ne treba nikoga sa brine, poručuje Spajić. Ljudi koji su do ivice incidenta doveli fuckin' popis stanovništva, agenti Putinove i Vučićeve duboke države, mjesni četnici koji prijete inovjernima u 21. vijeku preko Spajića dobijaju i više nego što su tražili. Ne samo da će njihove izborno-etničke projekcije Dušanovog carstva postati mogućnost, nego će imati i manekena berze, japi japanski lutku da njihov etno-nacionalizam i izborni inženjering prođe kao ljupka start up ideja.
Sakriven ispod stolnjaka kao školarac na svadbi, dok iznad stola uveliko orgijaju bradati rođaci, ovaj libertijanac uvodi genetiku u javni govor, pa kaže: "moji ujaci".
Mislio sam, bogami, prije ove posljednje izjave da Spajića interesuje samo plata, da on i na ujake gleda kao na poreske jedinice, ali sam se izgleda prevario. Ispod hladnog oklopa jednog ekonomskog esencijaliste i biznis talibana, izgleda da kuca srce plemenika, rodbinskog prvoborca koji svoju ulogu vidi u usklađivanju pasoške evidencije sa rodoslovom. Sasvim slučajno, to je politički prioritet Mandićeve klike, kako bi mogli organizovati svoju partijsku mašinu i zakovati svoj politički status preko ljudi koji poput samog Mandića godinama krše zakon i javno barjače sa dva pasoša.
Nelegalno na taj način postaje legalno, glasanje postaje etnička fluktuacija, naravno bez ozbiljne analize, bez društvenog konsenzusa, po volji onog koji je zakon prvi prekršio – samog Mandića, odnosno njegovog političkog patrona iz Beograda. Onaj koji je svoj politički put s ponosom zasnovao na osporavanju i unižavanju crnogorske države, dobija šansu da lakim skokom učini nemoguće, promijeni izbornu računicu. Pravdaće se prosta matematika guslarskim razlozima, daljim etničkim dokazivanjem, a građanska, poslovna, službena logika države ostaće kao briselska maštarija. Ono što bi savremena država trebalo da bude, servis i administrativna norma, sad postaje emotivni rebalans i povratak u vajna predačka htijenja, politički podvaljena kroz konstrukt navodne dijaspore.
U trenutku dok ovo pišem, 21. juna 2024. godine, u mom stanu nema vode i struje, napolju je 40 stepeni, veći dio Crne Gore je u energetskom kolapsu. Ipak, to neće biti shvaćeno kao problem, čekaćemo sat, dva, tri, da se kolektivno plaknemo i upalimo klimu. To su stvari koje nikog ne dotiču, na koje smo se navikli. Ali se eto ne možemo navići da ljudi koji plaćaju porez na drugom mjestu, koji glasaju u drugoj državi, ne bi trebalo da odlučuju o državi koja nema ni pola miliona glasača, ni izborne zakone od povjerenja.
Spajić je u izjavi medijima rekao da se ne treba plašiti novog zakona o dvojnom državljanstvu. Veli da će budući vlasnici pasoša morati deset godina da čekaju do prava glasa. Deset godina? Šta je deset godina za vječnu ideju etnocentrirane pokrajine kakvu javno zastupaju Mandić i ostale vojvode.
Spajić tvrdi da će pasoš dobiti samo oni koji plaćaju porez i provode po šest mjeseci godišnje u Crnoj Gori. Ali zar se može vjerovati državi koja ne umije urediti birački spisak trideset godina, administraciji koja ne umije organizovati popis. Šta je garant da ovaj zakon nije uvodu u krvosljedničke mućke i mutna štambiljanja? Kako vjerovati na kraju, premijeru koji je makar pet puta uhvaćen u bijelim lažima oko pasoša, kuće, žene, kripto-ulaganja, i drugih mladalačkih grijeha.
Ono što se predloženim zakonom o dvojnom državljanstvu traži, reklo bi se da ne nema veze sa našom djecom na koju se Spajić patetično poziva. Prije će biti da je riječ o pokušaju da se koordinišu glasačke mašine desnih populističkih snaga koje vladaju u Srbiji i jačaju u Crnoj Gori.
Srbija je oteta od strane jedne parapolitičke frakcije koja uporno pokušava da proširi svoj politički uticaj u regionu, preko vazalskih ekspozitura i kozačkih družina. Izgleda da je i Spajić sestrić spreman da zajaše tog konja, sve za ljubav ujaka.