Poeta Milutin Mićović (Velimlje, 1953) u sebi nosi čudnu spravu kojom mjeri da li ženu valja ili ne valja silovati. Ta se alatka zove srce u pjesnika! Kad Milutin opazi ženu, odmah zna: ova je baš dobra! Ali ne trčimo, drugovi, nije život poljem proći i silovati naokolo, dobitnik državne nagrade za pjesništvo Miroslavljevo jevanđelje ponekad mora da konstatuje i suprotno. Na Mićovićevu žalost i pjesničku bol, neke žene prosto ne valjaju ni za tu namjenu, pa ako kreneš da ih siluješ, ili nisi normalan ili nisi čitao posljednji Mićovićev post na Fejsu.
Na svojoj FB stranici bard pravoslavnog stiha i državnih priznanja doslovce kaže: „Taj stvarno nije normalan ko bi silovao te novinarke!“. Riječ je o novinarkama nekoliko crnogorskih medija koje ovih dana dobijaju prijetnje, a to znamo jer Mićović rado tumači upravo dnevna dešavanja u zemlji. Prijetnje ženama očigledno nisu dovoljne, pa pjesnik pojašnjava saboru da se neka granica mora podvući. Kao pobornik politike koja negira masovne grobnice i silovanja, Mićović valjda ustaje u čast samog čina i brani ga od grube realnosti.
Kao što je u svom nagrađenom djelu Luča u tami Crne Gore Njegoša odbranio od realnog svijeta i fiksirao ga za svoju polupismenu kosmologiju, tako je i čin silovanja lakonskim statusom uzdigao na nivo moralnog imperativa. Mićović nas poziva da tri put mjerimo, jednom silujemo, jer se tijelo ne smije olako koristiti bez prethodne estetske evaluacije. Zar nam i sveti oci ne kažu - sve nam je dozvoljeno, ali nam nije sve na korist. Recimo, ako bi Mićović našte srca sljuštio kilo rakije, to bi mu bilo dozvoljeno, ali ne bi mu bilo od koristi. Kad implicira kako ima smisla silovati samo određene ženske, Mićović zapravo nudi jedan racionalistički zaokret, diže jednu začudnu kočnicu kakvu ne očekuješ od kozačkog barda. Od epskog bi se heroja čovjek nadao da siluje sve redom i nazdravlja Dakinim vinom, onako dibidus pjesnički; ali jok, on uvodi nekakvu eliotovsku preciznost u tumačenje poriva, nastupa sa pozicije doctus poete koji je prošao život i ako išta zna, onda zna đe treba driješiti gaće.
Ne znam što da kažem, izgleda da je silovanje za našeg njegošologa dužnost najsvetija. Kako kaže stara narodna poslovica, čovjek se poznaje po ženi koju siluje, stoga dobro otvori oči ako si krenuo u tom pravcu. Šta drugo reći nego hvala nebesima što pjesnički veterani čuvaju svetinju prinudnog snošaja i poručuju - možete nam oteti Kosmet iz njedara, ali pravo da silujemo ko se nama sviđa ne damo, to je posljednja linija odbrane pjesništva.
Na kraju, žalosno je da rođeni brat mitropolita Joanikija makar od svoje bratije nije poslat da tihuje u kakav manastir. Teška srca priznajem da Fejsbuk može biti korisno oruđe, neka vrsta permantente sondaže nekrofilskih i patoloških tendecija koja bi da nema lakoće tehnološkog prenosa vjerovatno ostale zatomljene u kakav guslarski distih o mudima Jug Bogdana. Ovako, sve je jednostavno i čitljivo, matori guslar je razgaćen, lišen kosovske korote, zajapuren u prostoj tamnici svog žalosnog aforizma.
Vrlo sam svjestan da je Mićović nevažan i da ga je zapalo nekoliko nagrada izričitom voljom jednog agresivnog političko-crkvenog lobija. Jer tako je to sa stihovima i nagradama. Prošle nedjelje su predsjednik skupštine Crne Gore, nekoliko poslanika, lideri gradske vlasti i visoke crkvene uzvanice nazočili promociji epskog pjesnika i majstora borilačkih vještina, izvjesnog Peroševića. Taj je poznat kao vođa nasilnika koji su onomad upali na proslavu Trinaestog jula u Nikšiću. Nisam čitao stihove iz zbirke „Epika je čuvar srpske duše“ koja je predstavljena u kripti podgoričkog hrama, ali kakav god da je taj Perošević, nekako osjećam da ne poziva na silovanje.
To je izgleda privilegija bardova poput Mićovića, onih koji su ovjenčani državnim lovorima. Zato me čudi što je čim su ga mediji prozvali svoju FB mudroliju izbrisao.