Nisam ekspert za naturizam i nudizam, ali poznajem zadovoljstvo gole guzice u moru i ne znam da li u svijetu ima mnogo ostrva koja su konceptom nudizma obilježena kao Ada Bojana. Prethodnih sedam dana proveo sam na pripremama i snimanju filma na Adi, prirodnom ostrvu koje nestaje sa mape crnogorske vječnosti, i to je bilo dovoljno da se odlučim na ono što rijetko radim – na potpisivanje online peticije. U ovom slučaju to je peticija za predlog Zakona o proglašenju Ade Bojane za nacionalni ekološko-naturistički park Crne Gore.
Dok je ostrvo Ada Bojana bilo posjećeno, bogato i veće nego danas, na tom ostrvu sniman je vjerovatno najpoznatiji film crnogorske kinematografije, „Ljepota poroka“ Živka Nikolića. Ali Ada Bojana nije više ono ostrvo iz filma. Ada Bojana danas ne samo da ima manje gostiju nego prije trideset godina, nego je i za dobar komad manja nego što je bila kad je Jaglika napustila Međeđe i otišla na jug da upozna čari naturizma.
SCENOGRAFIJA SMEĆA
Decenije odnošenja pijeska sa obala učinile su da se veličina ostrva smanji, da prvi red kućica nudističkog naselja bude izložen direktnim udarima mora i svake godine iznova potopljen, čitavo naselje pokušava da se zaštiti nasipima pijeska koje vojska podiže ispred kućica, a onda početkom maja uklanja dok Ada Bojana čeka prve turiste.
Na takvoj Adi, nažalost, nemoguće je ponovo snimati film o raskošu nudističkog raja koji se, čudom duhovitog slučaja, našao baš u Crnoj Gori. Film koji smo snimali na današnjoj, smanjenoj i zapuštenoj Adi Bojani, priča je o dvije sestre koje je nepoznata katastrofa „nasukala“ na napušteno ostrvo. Njih dvije na ostrvu su same i pokušavaju da prežive. Plažu prekriva staro, zaboravljeno smeće. Iz mora se mrežom izvlači samo otpad. A sestre Ada i Bojana žive u jednoj od napuštenih kućica na rubu nekadašnjeg nudističkog naselja.
Osim plaže, za potrebe snimanja koristili smo urušene objekte na kraju naselja. Te kućice napuštene su već više od trideset godina, zaklonjene trskom i okružene mini-deponijama smeća. Srećom po nas, a nažalost po crnogorski turizam, scenografija za našu priču bila je već postavljena. Smeće se na određenim tačkama ostrva gomila godinama, a tokom jeseni i zime more na obalu izbacuje najnevjerovatnije primjerke ljudske gadosti i otpada. Stari televizori, plastične stolice i fotelje samo su dio kućnog inventara koji goste Ade Bojane dočekuje na plaži u prvim danima sezone.
I tako, dok smo mi u jednoj od napuštenih kućica snimali kako sestre Ada i Bojana pokušavaju da skrpe posljednje ostatke večere i prežive u njihovom napuštenom, opasnom svijetu, u ovom našem, ništa manje napuštenom i opasnom, neko se sjetio da objavi oglas kojim će upravo kućicu u kojoj smo snimali, i još 33 iste kućice tog naselja, izdati investitoru na 25 godina, za 1,39 miliona eura. Rok za prijavu je sedam dana.
Foto: Normalizuj
U pozivu ne stoji detaljan opis projekta kakav se od investitora očekuje. Ostaje nejasno da li se investitor poziva da napravi nešto što će odgovarati potrebama naturističkog koncepta Ade Bojane, ili se poziva neko ko će na Adu Bojanu dovesti „obični“ turizam, a nudiste ostaviti ograđene između rijeke Bojane i budućeg „novog naselja“, izložene pogledima onih kojima golo ljudsko tijelo na plaži predstavlja izvor straha, nelagode ili gađenja.
ZONA TIŠINE
Iako sam posljednjih sedam dana proveo obilazeći i upoznajući nova mjesta na ostrvu, i dalje osjećam da ne poznajem ni djelić tog neobičnog prostranstva na kojem pulsira energija drugačija od ostatka crnogorske obale. Da bi se zaista upoznao takav prostor, i da bi se mislilo o njemu, potrebno je vrijeme i pažnja.
Ipak, „Ulcinjska rivijera“ ne misli tako, pa je neko pametan, u nekoj kancelariji, procijenio da će investitoru sedam dana biti dovoljno da napravi projekat na osnovu kojeg će komad Ade Bojane renovirati i zakupiti na dvadeset pet godina. Da li će taj dio plaže biti zatvoren, šta će se dogoditi sa nudizmom na Adi Bojani, koju vrstu turističke ponude budući investitor treba da ponudi, iz oglasa ostaje nepoznato.
Ono što je poznato, ne izgleda dobro. Novu sezonu i proslavu 1. maja Ada Bojana dočekala je uz koncert Šaka Polumente. Na mostu preko Bojane te noći se dogodila tuča u kojoj je jednoj osobi motkom slomljena lobanja, a drugoj nos. Jedanaest dana nakon neslavnog otvaranja sezone pojavio se i oglas kojim se najbržem investitoru nudi mogućnost da za sedam dana napravi plan i preuzme komad Ade na sljedećih četvrt vijeka.
Sve to zvuči i izgleda prilično loše. Izgleda kao prizor beskrajne plaže prekrivene smećem preko kojeg šetaju rijetki nudisti. Ili kao umirujuća tabla „Zona tišine“ koja dočekuje posjetioce Ade Bojane kad skrenu na put prema ostrvu, a onda im se iz te tišine javi eho hitova Šaka Polumente. Ili se čuje tup zvuk pucanja nečije lobanje.
„Ulcinjskoj rivijeri“, ulcinjskoj vlasti i svim lokalnim vlastima koje se na ovaj način zajebavaju sa svijetom u kojem živimo, želim ekipu pravnih stručnjaka i sposobnih ekoloških aktivista koji će znati kako da ih što prije zaustave u želji da skroje svijet po mjeri svoje guzice, koja se uvalila u fotelju s nadom da će tu ostati zauvijek.
Valjda ih samo to može podsjetiti da je u istoj fotelji nekad sjedjela tuđa guzica sa istom željom, koja se ipak nije ostvarila.