Način na koji partije u glavnom gradu Crne Gore namještaju svoje kadrove po upravnim odborima javnih preduzeća najbolje je još davno okarakterisao politikolog Džon Dilkinson jednom riječju - bezočnost.
Ako se pitate ko je Džon Dilkinson, mogu vam reći da on ne postoji i da su ga neki bistri studenti FPN-a prije petnaestak godina podvalili profesorima kao referencu, koja se poput gube počela širiti po seminarskim radovima. Predanje veli da su profesori uglavnom klimali glavom, a samo rijetki postavili suštinsko pitanje who the fuck is J.D.?
Šta slično čovjek može da pita povodom novih namještenja neočetnika, harmonikaša, lingivsta i boema u upravnim odborima parkinga, muzeja, galerija i drugih komunalnih službi glavnog grada Crne Gore. Kako nas je opet zapala ta gotovo dilkinsonovska bezočnost i kamo ona vodi? Možda se neko nadao da će smjenom vlasti preko noći nestati partijska diktatura i da će nastupiti slavni meritum, ali taj neko mora da je budala. Stvar je zapravo očekivana, što je ne čini nimalo lakšom za stomak.
Vlast koja besomučno popunjava upravne odbore liči na prethodnu i propast joj je zacrtana. Zapravo bi protivnici nove vlasti i ”osvježenja” trebalo da slave ovakva kozačka nadiranja, jer su gnusno svjedočanstvo korupcije. Od tog izvora spoznaje samo su dva putića – građani i dalje glasaju istovjetno, ili odluče da kazne ohole partije tražeći bolju upravu.
Ako je građanima potaman sve što im se pred nosom reprizira u vidu partijske igranke, neka ovo bude najljepši od svih svjetova u kome profesor ruskog vodi parking službu, a turizmolog upravlja institutom za liječenje bolesti zavisnosti. Ako se građani pak pobune i glasaju protiv, imaćemo novu šansu, ali polako sa slavljem - vjerovatno opet slijede slična namještenja, pošto u zemlji ne postoji osnovna politička kultura, kao što ne postoji ni jebeni Džon Dilkinson.
Ne treba biti mudri Džon pa vidjeti da u Crnoj Gori na vlasti nisu građani, pa čak ni partije, nego interesne grupe. Upornim kafanskim menadžmentom spržen je svaki demokratski impuls odozdo, pa je drušvo najmanje politično tamo gdje bi trebalo da je najviše – na komunalnom lokalnom nivou, tamo gdje je politika najbliža građanima. Upravo su galerije i parkovi mjesta uštrojenog prostora, očišćenja od svake građanske participacije. Odrođeni žitelji grad ne vide kao mjesto odluke, nego prostor direktive i povinovanja. Partijska uniformnost živi u načinu kako se slažu kafići u glavnim ulicama, ona određuje način na koji se šeta, trguje, slavi ili protestuje.
Iako su partije odavno pročitane kao smiiješni paravan za ortačka društva koja ih vode, zasad ne postoji elemenatarni uslov za novu političnost i promjenu. A jedini uslov koji vodi toj promjeni – i tu se opet moramo složiti sa Dilkinsonom – jeste apsolutno ogoljavanje nedemokratske prirode sistema. Bivša vlast je postavila visoke standarde dehumanizacije javnog prostora i političkog organizovanja: nova vlast uspijeva da parira sa patološkom lakoćom oponašanja. Paradoks kaže da upravo to vodi ka promjeni i svi protivnici nove vlasti umjesto što kukaju treba da slave lakoću sa kojom mogu osporiti legitimnost uprave sklepane na tako jadnom partijskom kompromisu koji primjerice fejsbuk maskotu Vladislava Dajkovića promoviše u gradskog funkcionera.
Usljed nedemokratske ćudi crnogorske politike koja se stotinama godinama vodi u obliku neke vrste primijenjenog patrijarhata, sva politička pamet teži državnom vrhu gdje se taloži kobajagi nekakva moć. Tamo gore zapravo se slušaju direktive ambasada, Evropske Unije, NATO, ko zna koga, i politička stvarnost je prosušena do predvidljive dosade. Koliko god na lokalu stvari bile očekivane, opet je na tom donjem siromašnom i drugorazrednom kolosjeku naše političke propasti ostalo još malo ludensa i slobode, pa se nekakav ratni huškač Emilo Labudović dovodi da upravlja bibliotekom u koju odavno niko ne zalazi. Jer biblioteka, kao i većina gradskih javnih prostora odavno je mjesto za kadrovska koškanja i honorarne upade, dark room za grabež i odmazdu kakva je i ova potonja.
Začarani krug Kurte i Murte, ipak, teoretski - a znate već koga želim ovdje citirati - mora voditi ka sazrijevanju kritične mase. Uloga te kritične mase je da misli i djeluje politički, te preuzme grad u trenutku kad građani napokon shvate da su slobodni i da je upravljanje po ustavu povjereno njima.
Problem je što nam nijedan teoretičar, bio on pravi ili izmišljeni, ne može reći kad će se ta promjena dogoditi, jer ona nije pitanje političke teorije koliko političke prakse. U prevodu, dragi građanine, moraš se pokrenuti.