Silni pametari Budinog učenja i srodni mistici imaju jaku priču. Tajna ljudske sreće, vele, teorijski se može fiksirati samo u odbijanju da se išta fiksira. WTF, pitate se, a ja kažem, okrenite se prema voljenom biću. Ako ga vidite, to znači da je ljubav prošla.
Stalnim gledanjem novog i sviješću da se tek novim pogledom suočavamo sa pravom realnošću, činimo život vrijednim. Sa druge strane, fiksiranjem slika i konstitucijom slika naš život postaje podnošljiv, pa makar bio isprazan. Tu cijenu plaćamo olako, svjesni da je teorija jedno a praksa drugo, i da smo tek siroti primati, biološki određeni da skapamo u svojim suprotnostima. Spaseni smo samo u tih nekoliko slika koje sebi u životu nacrtamo. Zato sebi nacrtamo ženu ili muža, skiciramo porodicu, boga, prijatelje i dušmane, pa gazimo dok smo živi da te slike odbranimo.
Dokoniji među nama naslikaju sebi i nekakvu sliku države. Takvi misle o državi kao o zidnoj plastici, vole državu kao što se voli ikebana, ili moped, misle o državi kao što se misli nakon moždanog udara.
Takvim ljudima, a ima ih dosta u Crnoj Gori, ove nedjelje je pod nos postavljen video na kome tehničkog premijera Crne Gore Dritana Abazovića evakuišu iz budvanske diskoteke. Sve se događa uz suzavac i zatečene maloljetnike koji su se našli ispred slavnog Top Hilla da isprate ovaj biblijski pokret u sitne sate. Navodno su poslije koncerta Dina Merlina određeni viđeniji podzemnici povukli jedan drugog za rogove, došla policija, nastao golem arlak, pa se moralo izbaviti premijera iz ralja te opasne situacije.
Pokretna slika, priznajem, ali ipak slika, jedna od onih koje svakog dana gledamo, ni manje ni više skandalozna. To je samo trenutni prikaz države Crne Gore koju ne smijemo zamijeniti sa našim edenskim vizijama. Jok, braćo budisti i sestre budistkinje, otvorite oči pogledajte svijet i vidjećete vrisku i ciku prašnjave parking drame, ogavni triler narodnjaka u pozadinskom grotlu iz kojeg izlijeću djeca i limuzine.
Vidjećete muškarce koji iskašljavaju suzavac iz pripijenih majica, policiju u strasnoj emanaciji svojeg poslanja u gluvo doba noći. To je Crna Gora sa premijerom kojeg izvode ispred diskoteke iz koje trešti paklena agresija i testosteron. To je ona jeftina našminkana obijesna ljuštura balkanskog luksuza koji izdiše u stanovima novogradnje, u betonskim favelama što se još samo u ovoj pripizdini mogu prodati kao luksuz. To je Crna Gora sa romskom djecom koja prose oko kafića, sa dizel džipovima i ministrima pod gasom, sa rotacijama i kombinacijama, Crna Gora koja vjerno igra samu sebe u roli primitivnog društva zatočenog u svoje psihotične snove o veličini.
Valja se probuditi iz samoobmane i vidjeti da se politički balon besmisla toliko naduvao da puca na javnim mjestima, da su nasilje i neukus pronašli svoj logični zamah i da brane nema. Naše su domovinske slike obična laž, nikakve politike tu nema, a škripa kočnica i voajerska bala pučine gradi jedinu pravu realnost. Žardinjere pune pikavaca, duga svjetla preplaćenih mercedesa sa maznim kožnim sicevima koje nasumično plaćamo svakoj novoj i novoj bagateli na vlasti - to je crnogorska društvena stvarnost. Kriminalci koji se nabadaju ispod disko kugle. Klasni sukob zamijenjen plemenskom paranojom, narodnjačkim kičem, bolesnim privatizovanjem ne samo funkcija već cijelih poziva.
Tu sliku pokušajte da sagledate bez predrasuda, proučite video iz budvanske diskoteke kao da se desio nekom dalekom narodu i onda recite. Šta vidite?
E to što vidite i to što čujete, to je Crna Gora. Ni manje ni više.