Misao na webu
CRNA GORA,
nacija s greškom

Što se ne hće u lance vezati

Karel Miler, “Identifikacija,” 1973.
Odgovor na vidovdansku histeriju ne može biti vjerski, partijski, niti etnički. Odgovor mora poteći iz života

Jednog dana kad ljudi ovih brda progovore o svojim bolestima, shvatiće da političkih problema više nema. Susjed će prići da ti pomazi pudlu i reći: Čuo sam da te muž bije, mislim da treba zajedno da odemo u policiju.

Na svadbi, u počasnom govoru, stari svat će blagim glasom krenuti in medias res: Mladoženja ima oca alkoholičara, ali tu smo da pomognemo.

Umjesto socijalnih žalopojki iz pečalbe, na Fejsbuku će se nizati predivna priznanja: Pobjegao sam iz zemlje, ne zbog ekonomije, nego zato što nisam mogao da trpim majku. Ili: Bila sam na trećoj godini studija kad sam shvatila da želim mnogo više muškaraca, da će mi život proći u blokadi. Spakovala sam kofere i sad se dajem i uzimam po mjeri za koju bi u starom kraju rekli da je strašna. Kao u pjesmi od Škora, sude mi. Ali ne sude mi jer volim domovinu i našu stvar, jer to je laž. Sude mi jer ljubim onu stvar, što je istina.

Stotine, hiljade, milioni sličnih drama hrane svaku naciju. Nacija je zapravo binarni kod kojim se reaktivna smjesa pojedinačnih strahova prevodi u nule i jedinice. Sve ono strašno, ljudsko i bestijalno zbog kojeg život valja i zbog čega se ljudi vješaju, maskirano je nacionalnom slikom koja je ekran bez dubine. Ta slika je plošna, ritam prost, da ne kažem himničan, a repeticije sve okorelije i gluplje.

Makar tri puta u životu čujem istu trubu, prvo kao momak, devedesetih, pa onda neđe oko 2000-te, kao zreli klipan, i danas kad sijede šaraju moje brkove. Opet jedna nacija zove na okup. Za mog zemana ta se armija nasilnog kiča na lokalu umotala trobojkom makar tri puta, da bog pomogne, ali na drugim krajevima svijeta boje su drugačije. Ono što je sigurno, odgovor tome mora imati drugačiji kvalitet, kao što je to bio slučaj devedesetih.

Nisi bio Crnogorac/Crnogorka zato što si klečao pred ćivotom, ili vadio krštenicu čukunđeda. Bio si politički svjestan, pa tek onda nacionalno određen, jer si pokušao da sačuvaš jedan umirući svijet pristojnosti. Biti crnogorski usmjeren u tom trenutku značilo je biti protiv rata, biti protiv krvavog kola koje je ojkalo kroz sela. Prirodna sinteza glasila je – biti za nezavisnost, ali za vrijednosti jugoslovenske federacije koju su komadali. Svjestan svoje uloge građanina, tako je mislio mnogi aktivista. Porijeklo nije bilo krunski dokaz, niti krvni delikt, već jedan od ukrasa, osobeni znak. Gledalo se na širu emancipaciju društva i da preživi društveni dogovor koji nije bio etnički.

Naravno, sve ovo govorim iz perspektive malodobnog zanesenjaka. Neka mi bude oproštena ova bombonjera od sjećanja, ipak sam tih godina tek počeo da mislim. Mora da je prava slika na terenu bila mračnija. Vjerujem da je sve to dobrim djelom bila plemenska jagma oko noža i lizalice. Ali ipak, ono što se može i danas dokumentovati, dokazati - crnogorska priča je devedesetih imala manjinsku otmenost i rezon koji je kasnije izgubila uprkos svojoj istorijskoj pobjedi, ili upravo zbog nje. Ta otmenost je značila političku borbu i nacionalnu svijest koja nije isključiva, koja se mislila na dnevnoj bazi i živjela, a ne propisivala iz kabineta.

Danas je potreban novi odgovor na vidovdansku histeriju. Nisu ovo devedesete. Ali neke stvari su iste. Odgovor ne može biti vjerski, partijski, niti etnički. Odgovor mora poteći iz života i obratiti se svim onim ugroženim pojedinacima što ih nacionalne bajke pretvaraju u robove. Ili što bi Njegoš rekao: Ostavljene djevojke, narkomani i bludnice, uzdaju se u tebe.

Da zaključimo, situacija je gnusna. Grubi od potiskivanja svojih realnih trbušina i malih ponosa, muškarci svakog dana plamte pogrešnim gorivima. Zaleću se u zidove dok im raspeća krase retrovizore, bustuju svoje sportske iluzije i sanjaju novac. Žene ih trpe i uživaju u svojoj potčinjenosti. Veličaju dogmu koja ih isključuje. Tako pred našim očima nastaje „zdrava“ homogena nacija.

Iluzija moje mladosti bila je da crnogorska nacija jeste bila sa greškom, i da je ta greška bila divna. Da se pod okrilje crnogorske zastave okupljalo po vrijednosti a ne po krvi. Da se ujedno konstruisalo i dekonstruisalo. Slično se baskijski nacionalni kod razvio pod fabričkim zvonom kooperacije, pa je španska sirotinja bez prava po rodoslovu počela nazivati Baskiju majkom; nevoljnici koji su bježali od gladi nalazili su svoj nacionalni identitet, kroz pripadnost novoj zajednici i radništvu. Što se ne hće u lance vezati nije etnička nego etička kategorija, a Crna Gora ima sreću da je njen mit zasnovan upravo na tome. Šta ćemo sa tim mitom učiniti, misliti ga dalje kao revolicionarni pogon, ili ga prodati komšijama za dinje i pipune, to je na žalost, na nama. Zato sam i nemiran u povodu prognoza i nadam se umjereno, vrlo umjereno.

Ali ipak se nadam, jer sve ono što potiskujem čini me do groba odanim svojoj naciji.