Misao na webu
CRNA GORA,
američko iskustvo

Šta se može znati o uzrocima masovnih ubistava u školama

Render skulpture "The Last Lockdown"
Većina zločinaca nije direktno prijetila svojim ciljevima prije pucnjave, ali je gotovo svaki (93%) ispoljio ponašanje koje je izazvalo zabrinutost vršnjaka, roditelja, nastavnika ili stručnjaka za mentalno zdravlje

Masakr u osvnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu u kome su osam učenika i jedna čuvar izgubili život, šokiralo je Evropu. Zločini te vrste mnogo češće su se dešavali u Sjedinjenim Američkim državama gdje se decenijama vodi javna debata o dostupnosti oružja i prevenciji užasnih smrti u učionici. Stoga je i anglo-saksonska stručna literatura validan osnov za proučavanje fenomena u cilju zaštite i razumijevanja opake realnosti koja je zatekla psihologe.

Konačnog i gotovog rješenja ne može biti, saglasni su stručnjaci - društveno i lično se miješaju, a porodica i škola dva su čvora između kojih se formira rizik. U knjizi „Psihologija ekstremnog nasilja“ dr Clare S . Alley sa univerziteta u Mančesteru kao psihološkinja forenzičar daje svoju analizu uzroka krvavih eskalacija u školama. Kao naučnu bazu proučavanja školskih "strijelaca" dr Alley je koristila glavna američka istraživanja „sa terena“.

Tako je FBI organizovala specijalnu petodnevnu konferenciju o nasilju u školama još 1999. godine na kojoj su profesionalci iz više oblasti razmijenili mišljenja i saslušali iskustva svjedoka. FBI je imao ekskluzivni pristup dosijeima i analizom su došli do 46 opisna faktora koji su uobičajeni za mnoge školske zločine.

Studija je utvrdila da se kod ubica često javlja narcizam; netrpeljivost; otuđenje; loše upravljanje bijesom; fascinacija nasiljem; nizak nivo samopoštovanja; i nedostatak empatije. Ključni nalaz je da su školski strijelci uglavnom naznačili svoje planove prije izvođenja napada, bilo direktnim prijetnjama ili implikacijama u crtežima, dnevnicima ili školskim esejima.

Porodična dinamika i školsko okruženje su glavni faktori, što znači da su mnogi „strijelci“ imali problematične lične veze sa najbližom okolinom.

Ipak, autori naglašavaju da lista opisnih faktora ne bi trebalo da koristi se kao oglasna tabla za predviđanje budućeg nasilja. Takve sheme ne bi smjele koristiti medijima da promovišu “istinu o zločinu”, nego imaju preventivnog smisla, i to samo ako je neki učenik već uputio neku vrstu prijetnje, verbalne ili pismene.

„U praksi, pokušaj sastavljanja kataloga ili „kontrolne liste“ znakova upozorenja za otkrivanje potencijalnog školskog strijelca može biti kratkog daha, čak i opasan. Takve liste, koje objavljuju mediji, mogu završiti nepravedno etiketiranjem mnogih nenasilnih učenika kao potencijalno opasnih ili čak smrtonosnih“.

Foto: B.Mandić

Drugo važno američko istraživanje sprovelo je Ministarstvo obrazovanja i Incijativa sa sigurne škole 2002. godine.

Ispostavilo se da je 81% školskih ubica reklo drugoj neumiješanoj osobi o svom planu da izvrši napad (često su to vršnjaci koje ubica upozorava kako bi izbjegli opasnost). Međutim, učenici ili prijatelji koji su bili informisani rijetko su saopštavali ovu informaciju odraslima.

Zanimljivo je da većina zločinaca nije direktno prijetila svojim ciljevima prije pucnjave, ali je gotovo svaki (93%) ispoljio ponašanje koje je izazvalo zabrinutost vršnjaka, roditelja, nastavnika ili stručnjaka za mentalno zdravlje.

Na primjer, ubica je razgovarao sa svojim vršnjacima o svojim fantazijama da će staviti otrov za pacove u šejker za sir u piceriji. Većina školskih strijelaca nikada nije dobila formalnu procjenu mentalnog zdravlja ili dijagnozu, uprkos tome što je većina njih (78%) imala istoriju pokušaja samoubistva ili suicidalnih misli prije nego što su izveli napad.

Dokumentovana istorija osjećanja depresije ili očaja pronađena je kod više od polovine strelaca (61%). Poznata istorija zloupotrebe alkohola ili supstanci pronađena je kod svakog četvrtog, dok je tek svaki deseti bio „neusklađen sa psihijatrijskim lijekovima koji su im bili propisani“.

Iz studije je proizašlo nekoliko ključnih nalaza:

  • Incidenti ciljanog nasilja u školi rijetko su bili iznenadni, impulsivni činovi
  • Prije većine incidenata, drugi ljudi su znali za napadačevu ideju i/ili plan za napad
  • Većina napadača nije prijetila svojim ciljevima direktno prije nego što su krenuli u napad
  • Ne postoji tačan ili koristan „profil“ učenika koji su bili uključeni u ciljano nasilje u školi
  • Većina napadača je prije incidenta ponašanjem izazvala zabrinutost drugih ili ukazala na potrebu za pomoći
  • Većina napadača imala je poteškoća da se nosi sa značajnim gubicima ili ličnim neuspjesima. Štaviše, mnogi su razmišljali o samoubistvu ili pokušali samoubistvo
  • Mnogi napadači su se prije napada osjećali maltretiranima, proganjanima ili povrijeđenim od strane drugih
  • Većina napadača je imala pristup oružju i koristila ga je prije napada