Milo Đukanović je bivši lider kome nekako pripada da bude malo odsječniji. On to svoje pravo koristi decenijama, pa je i prije neki dan žustro napao svog nasljednika, takođe bivšeg premijera Dritana Abazovića. Ovaj je karanje baš zaslužio, jer se javno hvalio svojim poslovnim transakcijama sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Jedan imovinski propis i pravni kalambur o dugome štapu, kod Abazovića se prikazuje kao velika pobjeda nacionalnog pomirenja. To što potpisivanje famoznog Temeljnog ugovora sa SPC nije izazvao građanski rat, Abazović uzima sebi u zaslugu, sa istim cinizmom sa kojim je Đukanović godinama govorio da je DPS očuvao mir.
Nakon ustaljenih atribucija - velizdajnik, patološki lažov, marginalac – Đukanović je ovog puta otišao korak dalje. U rezigniranom tonu bivši vođa se pohvalio činjenicom da je Crna Gora davanjem premijerske funkcije „predstavniku manjinskog naroda“ pokazala koliko je multi-kulti i demokratska.
I kako nam je to Abazović vratio? pita se Đukanović.
U ovom pitanju dosta je toga skriveno. Prvo se postavlja pitanje ko smo to “mi” kojima Abazović nešto vraća. Mi pravoslavci, Crnogorci, većinski narod? Za nevjerovati je kako nakon trideset i kusur godina predanog hoda po jajima Đukanović sada raspušta osnovne teze na kojima je gradio svoj politički simulakrum.
Je li moguće da kao što bi neka svetosavska vrana u Abazoviću vidjela Albanca pa onda premijera, i Đukanović naglašava etnički princip, iako ga pri izboru nije bilo. Abazović nije političar kvote, nije izabran preko nekog od manjinskih modela kojima je DPS gojio korupciju i jačao nacionalne torove. Nesretna partija URA iz koje dolazi Dritan Abazović građanska je partija, jedna od onih koju je Đukanović godinama targetirao kao glavne protivnike, dok je kontrolisao fondove za manjine i jačao poziciju nacionalnih partija. Tako je Đukanović postepeno podrivao i Liberalni savez i SDP i Pozitivnu, pa na koncu i nesretnu URU, samo da bi nacionalne struje bujale a DPS ostao jedini sponzor vajnog multi-kulti štimunga.
Toj je politici odsviran kraj, a Đukanović u rečenici - kako nam je Abazović vratio, razotkriva svoj većinski rezon, svoju mentorsku poziciju koja koliko god bila izgubljena u vremenu i prostoru, pokazuje kako smo u Crnoj Gori na koncu došli do stanja etničke tenzije.
Crnogorski identitet, kao potencijalna krovna mogućnost za sve etnije i vjere sasvim je lažiran i pretvoren u nekakvu DPS doskočicu srpskom nacionalizmu, pa je sasvim logično da Đukanović sad grmi u ime nekakve fantomske većine koja povlači istorijska prava i zasluge. Tužno to zvuči kada znamo da je Đukanović tu većinu u svakom političkom pogledu izgubio.
Gradeći svoje crnogorstvo na trošnim temeljima, on ga je zapravo doveo do toga da se manjinski predstavnici u vladi vide kao iskorak i popust. U tom pogledu, Đukanović još jednom ništi granicu između svoje većinske deluzije i one koju ima kakav sprski pop između druge i treće čašice šljive. To je užasna stvar, zato što je jedini način da se odgovori na patologiju velikosrpskog nacionalizma iskreno prihvatanje ljudi i političkih procesa mimo vjerskih i nacionalnih ograda.
Abazovića se moglo napasti za hiljadu stvari, osporiti mu izbornu snagu, što je Đukanović i učinio, ali barjačiti njegovom nacionalnošću kao nekakvim demokratskim trofejem, govori samo sa koliko neukusa Đukanović politički stari i suštinski ne poznaje prirodu društva jednakih građana bez obzira kojoj naciji ili crkvi pripadali.
Iako govori sa pozicije bivšeg vođe, Đukanović još ima snagu da modeluje politički diskurs i to u najvažnijem dijelu, tamo gdje bi morala da se osnaži građanska alternativa. Zato je njegovo uporno djelovanje mnogostuko štetno. Ljotićevce i šovene teško da možeš preobratiti i tu ne treba trošiti snagu, ali objasniti crnogorsku državnu suštinu kao model građanskog života, odgovor je koji mora kreirati neko mlađi i pismeniji od ovog političkog vampira.
Strašno je konstatovati da tog novog političkog rezona nema u izgledu, pa Đukanović ima još prostora da djeluje.