Što je zajedničko pranju suđa, seksu i čitanju priče za laku noć malom djetetu? Sve su to aktivnosti, rad i poslovi koje možemo tumačiti kao reproduktivne. Pod reproduktivnim mislimo na rad stvaranja i obnavljanja ljudi.
Većina ljudi povezuje reprodukciju s rađanjem djece, odnosno s biološkom reprodukcijom. Rađanje djece svakako je dio reprodukcije, ali kada govorimo o reprodukciji i konkretno o reproduktivnom radu, mislimo na puno više od toga.
Reproduktivni rad obuhvaća sve aktivnosti koje stvaraju i obnavljaju ljude na dnevnoj bazi, ali i međugeneracijski. Poput većine rada u kapitalizmu, to je rad koji uključuje sukobe, nasilje i eksploataciju.
Jedan od glavnih razloga zbog kojega reprodukcija uključuje toliko sukoba je taj što ljude ne proizvodimo i ne reproduciramo na neutralan ili apstraktan način. U kapitalizmu reproduciramo ljudska bića kao radnu snagu ili kao potencijalnu radnu snagu. Reproduciramo ljude kao radnike_ce.
Na sličan način, ako rod, rasu i seksualnost razumijemo kao društvene konstrukcije, a ne inherentno biološke karakteristike, tada u velikoj mjeri postajemo subjekti kakvi znamo da jesmo i kakvi znamo da drugi jesu kroz pranje suđa, upražnjavanje seksualnih odnosa ili apstiniranje od njih, odlazak u školu, nepohađanje sveučilišta, brigu za druge i brigu koju primamo od drugih.
Iz ove perspektive, reprodukcija uključuje puno sjebanih odnosa i procesa koji su ključni za reprodukciju kapitalizma kao sistema eksploatacije i dominacije. U ovom slučaju, reprodukcija se čini, i u velikoj mjeri jest dio problema.
To da je reprodukcija dio problema pokazuje se posebno istinitim kada pogledamo povijest reprodukcije i postavimo pitanje tko obavlja ogromnu količinu kuhanja, čišćenja i brige u svijetu. Reproduktivni rad je obezvrijeđen, učinjen nevidljivim i feminiziran. U povijesti naše reprodukcije žene su bile i još uvijek jesu reproduktivna radna snaga kapitalizma.
Naravno, osim što je ovaj rad uvijek bio orodnjen, također je uvijek bio rasijaliziran i klasiziran. Bogate žene rijetko su kad same prale svoje suđe, brinule se o vlastitoj djeci ili čak jebale vlastite muževe. Žene iz radničke klase i nebijele žene obavljale su ovaj posao te ga i dalje nastavljaju obavljati.
Reprodukcija ima dugu povijest, koja je za kapitalizam jednako važna i profitabilna kao i razvoj tvorničkog sustava i robne proizvodnje. Međutim, reprodukcija ima dvostruki karakter, a to će reći da dok reproduktivni rad proizvodi i reproducira kapitalistički sustav, on istovremeno proizvodi život i reproducira autonomne ljudske subjekte – subjekte koji su kadri provesti radikalnu revolucionarnu promjenu. Iako smo radnici i radnice, nije nas moguće svesti na uloge radnika i radnica.
Dakle, da pojednostavimo: bez reproduktivnog rada nema izlaska iz kapitalizma. A ako je naša želja izaći iz kapitalizma i ako to želimo učiniti što je brže moguće, potrebna nam je izlazna strategija koja obraća što je moguće veću pozornost na povijest načina na koji su proizvedeni najamni rad i rod, na sustave kolonijalizma i ropstva te na izgradnju ekološkog svijeta kao resursa za pljačku i iskorištavanje.
Nužno je obraćati pozornost na sve te stvari kako bismo stavili reprodukciju u prvi plan. Upravo iz te perspektive možemo pouzdano tvrditi da moramo preuzeti sredstva za reprodukciju i dovesti borbe, sukobe i bolne napetosti te kontradikcije reprodukcije u središte naših planova za izlazak iz kapitalizma.