U vremenu kad se riječ fašizam i ljevica koriste do iznemoglosti, malo je teoretičara koji imaju moć da govore o novim i starim značenjima ovih političkih koncepata, a da njihova riječ bude od šireg društvenog značajna.
Jedan od vodećih evropskih kritičkih mislilaca, italijanski istoričar Enco Traverso u svojoj knjizi "Nova lica fašizma" promišlja razlike između novih fašističkih i krajnje desnih politika u odnosu na izvornu fašističku dogmu. Traverso ne negira fašističku prirodu tih savremenih političkih pojava 21. vijeka, ali uvodi termin postfašizam da bi klasifikovao neke nove osobine i promjene u odnosu na klasične korijene ove ideologije.
Sa druge strane, Traverso detektuje i objašnjava fenomen "melanholije ljevice", o čemu je pisao u knjizi pod nazivom "Melancholy of the Left" (2017). Ovaj uticajni mislilac i profesor na američkom univerzitetu Kornel pokušao je ući u trag jednoj vrsti psihološkog stanja koje se dugo potiskivalo, iako je dijelom oblikovalo istoriju lijevog pokreta i političke misli.
Traverso je dao intervju svom londonskom izdavaču "Verso books", a dva segmenta tog razgovora smo preveli, kao svojevrsni prikaz autorovog mišljenja i teorijskog rasuđivanja.
O NOVIM FAŠIZMIMA I POSTFAŠIZMU
Vrlo je očigledno kad pričamo o demokratiji da ne mislimo da su naše liberalne demokratije ili demokratski režimi isto što je bila demokratija u Atini iz Periklovog doba. Ali opet, sve to zovemo demokratijama. Mislim da je bi fašizam mogao savršeno postojati u 21. vijeku sa drugačijim osobina u odnosu na klasični ili istorijski fašizam. Kad govorimo o postfašizmu zapravo pokušavamo da naglasimo neke nove osobine tih radikalnih pokreta, koji većinom ne priznaju nasljeđe fašizma. Svi oni jako insistiraju da nisu fašisti, da je fašizam završen. Prisjetimo se Đorđe Meloni, do prije nekoliko mjeseci bila je vrlo ponosna na svoj fašistički identitet, a sad kaže da njena vlada nije fašistička ni najmanje. Ali svako nije ni antifašistička…
Pomislimo na Marin le Pen u Francuskoj, u njenom slučaju bilo je ozbiljnih napora da se raskine sa autentičnim fašističkim tradicijama koje je ustanovio njen otac. Možemo dati mnogo drugih primjera. U Sjedinjenim Američkim Državama vodila se velika rasprava oko Donalda Trampa i fašizma. Moje mišljenje je da Trampa možemo opisati kao fašistu i da je to savršeno legitimno i koherentno stanovište. Iako on nema jasnu ideju ni o istoriji fašizma, niti šta je to fašizam. Tako da koncept postfašizma naglašava novine koje su ti novi radikalni pokreti donijeli. Oni su možda neka vrsta fašizma 21. vijeka - s jedne strane nam ih je teško definisati bez stalnog poređenja sa klasičnim fašizmom, ali sa druge strane očigledno je da se razlikuju u odnosnu na takvo polazište.
Razlikuju se iz mnogih razloga - zbog drugačijeg odnosa prema nasilju, zbog različitih referenci prema antikomunizmu, zbog vrlo impresivnog nedostatka utopizma u njihovoj perspektivi. Istorijski fašizam je imao vrlo snažnu utopijsku dimenziju, taj fašizam je razvio i proširio mit o novom čovjeku, o hiljadugodišnjem rajhu, nudio nekakvu palingenetsku koncepciju istorije… Klasični fašizam bio je pokušaj da se društvo projektuje u budućnost, a sebe je opisivao kao alternativu socijalizmu i liberalizmu. Dakle, bila je pristuna ideja o budućem.
Svi fašistički ili postfašistički pokreti današnjice su duboko konzervativni i mnogo više intelektualno i kulturološki povezani sa tradicijom onoga što se u Njemačkoj zvalo Kulturpessimismus (kulturni pesimizam), nego sa fašizmom. Oni ne gledaju u budućnost, oni gledaju u prošlost. Insistiraju na zaštiti tradicionalnih vrijednosti protiv globalizacije, odbrani nacionalnih suvereniteta nasuprot imigraciji. Brane se etnički i kulturni korijeni nacionalnih zajednica, hrišćanski korijeni Evrope nasuprot islamskoj invaziji, itd... Ovaj diskurs je duboko konzervativan.
Mit o Velikoj zamjeni, koji je sad prilično popularan na desnici u SAD i nekoliko evropskih država, je naglašeno drugačiji u odnosu na mit Lebensarum ili Spazio vitale, koji su bili projekti osvajanja prostora, kolonizacije i pljačke… Ideja Velike zamjene je da se moramo braniti od invazije, od prijetnji, što mislim da je vrlo konzervativan pristup. Moramo to imati na umu ako želimo da organizujemo učinkovit pokret protiv tih novih formi fašizma. A kad već govorimo o nedostatku usmjerenosti na budućnost, tu primjećujem vrlo znakovitu sličnost sa radikalnom ljevicom. Jer jedan od najvažnijih problema radikalne ljevice je nesposobnost da projektuje sadašnja dešavanja u budućnost.
O MELANHOLIJI LJEVICE
Melanholija ljevice nije nešto što je naprasno nastupilo 1989. godine, poslije pada Berlinskog zida, već je to osjećaj koji je uvijek pripadao istoriji ljevice i njenoj kulturi. Ako revolucija znači mijenjanje svijeta, to se ne doseže samo dobrim i vrijednim idejama, efektnim strategijama ili moćnim organizacijama. Mijenjanje svijeta znači mobilizaciju težnji, nada i utopija, dakle novu formu socijabilnosti i zajedničke aktivnosti. Nema revolucije bez visokog nivoa intenziteta u ljudskim odnosima.
Mnoge revolucije su završile u tragičnim porazima ili u autoritarnim formama moći, mnoge možda jesu promijenile svijet, ali su izdale svoje izvorne težnje. To neizbježno stvara neku vrstu melanholije. Svi koji su ikad bili uključeni u lijevi pokret to znaju. Naprosto ne možete govoriti sa starim komunistom ili aktivistom koji je učestovao u istoriji otpora, a da ne pomenete ljude koji su pali… Ne možemo govoriti ni sa mnogo mlađim aktivistima iz Latinske Amerike da ne progovorimo o tome što se dogodilo u Čileu, Argentini, Urguvaju, Peruu, itd.
Dakle, taj osjećaj lijeve melanholije bio je dugo cenzurisan, jer se priznanje te melahnolije vidjelo kao priznanje slabosti. Revolucionarni pokret u istoriji XX vijeka, kao i revolucija, bili su misao i praktikovanje, kroz neku vrstu vojne paradigme - revolicija je značila oružano osvajanje moći, jer revolucija traži militarnu organizaciju, sa vojnicima, hijerarhijom i disciplinom. Borac, odnosno vojnik revolucije mora da bude hrabar i jak, neko ko ne zna za strah i ko ne smije biti melanholičan. To je vrlo jak stereotip i otud cenzura koju sam pomenuo.
Moja ideja "lijeve melanholije" je da se preda neka vrsta legitimiteta nečemu što je uvijek bilo dio kulture ljevice. Možemo to nešto dočarati i imenovati, prepoznati ga kao legitimno osjećanje naše kulture i istorije. Važno je istaći da to nije patologija ni bolest ljevice koju bi trebalo liječiti, kako je poneko pokušao da objasni devedesetih, kad se govorilo da je lijeva melanholija proizvod poraza i nešto što moramo prevazići do nove pobjede. Ali ne mislim ni da je ta melanholija dio terapije, ne propisujem je kao način da se te slabosti prevaziđu. Prosto to je dio naše istorije i mislim da je moguće pisati povijest lijeve melanholije. Njeni obrisi i tragovi su mnogo bolje vidljivi u slikama i ikonografiji, literaturi, memoarima ili filmovima, nego u teorijskoj produkciji.
Teško je naći esej o melanholiji kod Marksa, Lenjina, Trockog, ili Rroze Luksemburg. Ali kad čitamo mnoga pisma Roze Lukesemburg ili Trockog, možemo naći to osjećanje.