Gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš rođen je 1983. godine, koju stariji čitalac pamti po izlasku Zaninog singla “Mladiću moj“. Ipak, neću se ovdje baviti tako-si-mek-i-gladak pojavom ovog mjesnog nacoša, važnija mi je simbolika novog doba. U tom novom dobu Vraneš organizuje proslavu Dana državnosti Republike Srbije usred Crne Gore, na Sretenje ljeta gospodnjeg 2024.
Šta je četnik bez brade, ako ne obrijana suština postmoderne. Samo u tom smislu uzimam slobodu zabaviti se fizičkom objavom ideje krvi i tla u vidu ovog dobroćudnog buce. Neće zamjeriti Dario, kao što mu ja ne zamjeram kad krvomutnim performansima doziva duhove koljača i sadista jedne poražene fašističke milicije. Ima Dario pravo to da radi, demokratija je tako uredila, EP na koncu izjednačio kukasti krst i petokratku, pa što ne bi Dario krenuo putem pomirenja. Već godinama ovaj momak veliča četnička znamenja, ukida ustavne simbole Crne Gore i bavi se lokalnom samoupravom kao „rasadnikom srpstva“.
Ali, vratimo se bradi. Ne tako davno jaka su brčišta krasila sve viđenije braniče lokalnog srpstva. Ko se ne sjeća Milike Dačevića zvanog Čeko neka prvi čupne stidnu dlaku. Tom se bardu nad šubarom i pod šubarom stvarala idealna sfera dlakavog svojstva. Vojvodu si mogao okrenuti naopačke, brada i šubara bi zamijenile uloge, a bilans stanja ostao isti u liku komandosa, pijanice i estradnog koljača. Čeko je brojao Turke na lokalu i balvanima priječio slobodni protok pravne norme u rodni grad. Ali davno je prošlo to vrijeme, nema više one grozne kovrdže i suvih ramena, došao je novi model četnika, mekih kao da su izašli iz pjesmarice Zane Nimani.
Došlo je vrijeme mezimaca poput Vraneša ili nikšićkog kolege Marka Kovačevića o kojima mislim nježno kako i zaslužuju. Konstitucije veselih derana iz kvarta, a zapravo nastavljači grube tradicije muškog prča i ognja, svojim nježnim guzama u foteljama oni su donijeli novi oblik četništva. Metročetništvo. To novo što predstavljaju ide daleko, pa Kovaćević kandiduje razorenu selendru od Nikšića za evropsku prijestonicu kulture 2030, a Vraneš proslavlja državnost Srbije u Pljevljima, najzagađenijem gradu u Evropi, čiji stanovnici umiru od plućnih bolesti sa imenom Crnog Đorđa na usnama.
Bradu na stranu, moram reći da su ovi potonji uspješniji. Kao kad pokušavaš da otvoriš teglu dobrih pola sata, pa predaš đetetu koje završi posao iz prve. Šta imaš od istorijskog pravdanja da si ti teglu „umorio“ i da je ludo dijete došlo na svršen posao. Šta meni vrijedi što znam da su Dario i Marko došli kao sinteza trodecenijskog političkog pakla. Zalud ću valjati staru priču da njihova izdaja domovine pada u vodu jer je prethodna vlast upravo te dvije riječi lišila smisla, pa su „izdaja“ i „domovina“ ostale u parapolitičkom smogu kroz koji najbolje plivaju partijski skobalji. Sve to može biti istina, a tačno je i da Čekova banda djeluje kao hipi komuna kad se poredi sa cinizmom novog doba. Sve ono što je Čeko radio van sistema, fizički spreman na barikadu, vinjak i trotil, sad se podvaljajuje u veganskim intonacijama, kroz rečenog Vraneša koji više liči na pomoćnog kuvara sa kruzera nego na strašnog četničkog vojdodu.
I to je nova realnost. U njoj se sa nastavljačima nacističke tradicije moramo tući. Vraneš nije ulični bandit, on je suprotan Čeku u čijem pogledu pamtimo strašilo rata. Sad imamo posla sa drugom vrstom pizdajnika, sa recitatorima vlastitih inhibicija koji su marljivo učili čak i za ljekare, samo da bi došli u poziciju. Mogao je polagati Vranješ i anatomiju i patologiju, slutim da je znao kako će mu specijalizacija biti entičko čišćenje. Etničko čišćenje Crne Gore od ustavnog stanja građanske države.
Priznajem da nije lako sve to gledati, ali nekako je lakše kad vidiš aktere i shvatiš nivo. Ako uspiju, neka im je srećno - ako je Crna Gora mjera političke pameti Daria Vraneša, onda joj je tako bilo suđeno. Tegla je prosto bila umorna, a poklopac formalnost. Nikakva brada tu više nije potrebna, samo priznanje da smo poredak dosegli nakratko, za dlaku utekli od onog što nam je inače suđeno.