Obračun sa privatnim licem Milom Đukanovićem vrlo je dosadan patološki okvir u kome može da učestvuje samo neko sa tankim živcima. Mi koji ljepše trošimo dane novostečene slobode držimo se one Orvelove: „Osveta je čin koji želite da izvršite kad ste nemoćni i zato što ste nemoćni: čim je osjećaj nemoći uklonjen, i sama ta želja iščezava“.
Ako nam već nije do osvete, ne brinite, još kako nam je do reforme sistema vrijednosti, do nove političke svijesti koja će ovu državu povesti putem pravde. Đukanović je radio i gradio ispod žita, isplaćivao penzije od šverca cigareta i vodio paralelne poslove preko svojih tajkunskih mreža koje uviru na Djevičanskim ostrvima. Znamo to. Snimane su koverte, objavljeni su mnogi formulari, sve je građanima jasno i zbog toga su ga konačno kaznili na izborima. Ali dekonstrukcija Đukanovićevog sistema privatnog vladanja je politički proces, i to vrlo pedav, a ne može biti puko pravno nadjebavanje između tri advokata i dva ministra.
Rušenje kuće Mila Đukanovića ma koliko ona bila sagrađana bez dozvole visoko je politički čin, baš kao što je ostanak crkve na Rumiji politički čin, ma koliko ona tamo postavljena mimo svakog prava. Stoga cinizam odlazećeg premijera Dritana Abazovića koji veli da se nalog za rušenje slučajno zalomio dva dana nakon izbora, samo govori koliko je taj čovjek izgubio obzire prema realnosti u kojoj mu se partija davi. A da se ne bi sasvim udavila, rušenje kuće Đukanovića se gromko najavljuje sa partijskog FB naloga, dok je ministarstvo da oprostite tagovano.
Način na koji će se jedan sistem obračunati sa kriminalom na kome je nastao mora biti besprekoran, inače će se načiniti veća šteta. Aljkava pijačna rasprava koju slutim oko toga ko ima dozvolu, ko je prijavio legalizaciju objekta i čija je đedovina, sve to što ćemo ovih dana morati da pratimo kroz izborni intermezzo, svakako ide na dušu ministarstvu, pardon umirućoj partiji URA koja zavisi od dopaminskih vizija svojeg malog šefa.
Upravo FB kampanjom kojom su krenuli, gazeći osnove modele komunikacije države sa građanima, ovi diletantni zapravo su pravdu opet privatizovali, sveli je na mjeru odmazde koja valjda nekog treba da fascinira ili zastraši. Istinskog prosvjetljenja u graji koja se sprema ne može biti, kao ni političke homogenizacije društva kome se rušenje nečije kuće, pa makar i Đukanovićeve pretvara u predizborni spot.
Taj spot je mogao da bude snažna poruka, ali ovako, šibicarskim tajmingom i načinom partijske kampanje, ostaće šupalj sa svake strane i s pravom izazvati smijeh svakog ko zna koliko je kuća u ovoj zemlji sagrađano bez dozvole.
Đukanovićev sistem vrijednosti treba srušiti, kuće su manje važne. Stvar se mogla pokrenuti van izbornog procesa i sa više dostojanstva, sve je moglo biti manje napeto, da se jednom malom lideru bez glasača nije tako jako žurilo.