Kao Momo Koprivica na svadbi kad mu umjesto cucle daju mikrofon i dimidžanu da bindžuje sedam zdravica i blagoslovi sve od Vojnika do Ostroške grede, tako ovdje grlim priliku da izdvojim detalj po kome se najbolje vidi sjebanost Crne Gore u ljetu gospodnjem 2024.
Nešto mi se čini da je najgore prošlo sasvim opaženo i da đavo nije skriven već se ukazao u punom kapacitetu izvršne vlasti koju smo prepustili budalama. Jedina stvar koja je tragičnija od navedenog je to što sve govori da baš takve budale zaslužujemo.
Građani Crne Gore zapravo nisu u stanju da se politički izraze i sadašnja je politička scena precizan izraz te nemoći. U određenom trenu možda će se stvari promijeniti nabolje, ali taj određeni tren neće nastupiti 2025. godine. Ne bojte se, ostaće sarma viška i Deda Mraz još neće izvaditi kamu, ali mjesta euforiji nema, što znate i bez da vas ja podsjećam.
Dakle, jedan sasvim nebitan detalj. Sastanak predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića povodom sklapanje lokalne vlasti u Podgorici. Sve je tu propalo pred našim očima kao mnogo puta do sad kad su se partijski ili državni lideri miješali u demokratsku odluku građana neke varoši. Tamo đe bi trebalo da je nesretni birač najbiliži odlučivanju i predstavniku, gdje se gotovo neposredno bira i na komunalnim problemima stiče povjerenje, opet smo vidjeli žrece političkog monopola, kako sastanče do konačne odluke.
Kakva je to odluka i šta je natjeralo Jakova Milatovića da ne prelomi, baš me briga. Mnogo važnije je ono očigledno i bezobzirno što su dva politička šarlatana učinila sa takvom lakoćim da se niko nije uznemirio. Nakon četiri sata razgovora prvog čovjeka vlade i predsjednika, u zgradi predsjedništva, gdje se stiču uslovi za najviši oblik zvaničnog prisustva države, mi smo dobili privatni ljubić nakon kojeg nije izdato ni saopštenje. Način tog jaranskog domunđavanja pod državnim insignijama znači ili neznanje ili odvratni neukus kojim se sama suština političke funkcije unižava, taman kao onda kad je predsjednik Skupštine Mandić skoknuo do Beograda da statira u tuđoj izbornoj pobjedi.
Opskurno ponašanje Milatovića i Spajića siguran je znak društvene propasti i dokaz da javnost u Crnoj Gori ne postoji kao artikulisana politička ideja. Kažu da je u bjeloruskim novinama vijest da je Lukašenko napisao neki proglas, iako se sadržaj ne objavluje. Sama činjenica da je brko sjeo da nakiti dvije šlajfne teksta dovoljna je infromacija za javnost koja čeka šta će se iz toga izroditi. Ali to je Bjelorusija i to je Lukašenko. Crna Gora ima mlade političare koji obećavaju Evropsku uniju. Način na koji su se sastali tajno usred javnosti, govori da je javnost slijepa i apatična, drogirana i pretučena političkom palicom drugačijom od one za vrijeme DPS-a.
Na snazi je novo beznađe koje se napaja raspadom samog pojma države. DPS je državu kidnapovao i držao kao totem koji je trulio iznutra dok je spolja glumio sistemsko djelovanje. Sada je rukavica prevrnuta, zapravo je sve ono taloga skaj prepiski iz vremena DPS-a pretvoreno u bukvar nove komunikacije nasljednika koji su obećali promjene. Sad predsjednik i premijer glupe tajnu državu, vuku svoje jadne končiće bez namjere da polažu račune, dok građanstvu valjda ostaje da gata u plećku i tumaču horoskopske dispozicije koje su dovele do toga da Jakov opet ispadne pizda.
Teška je besmislica baviti se politikom u Crnoj Gori, ali zato je to i najsvetija dužnost. Odgovorni i pristojni ljudi ne bi trebalo da se sklanjaju otmičarima političkog sistema koji svoje pazare tvrde na način seoske spletke. Premijer i predsjednik samo su menekeni političkog raspada koji će obilježiti 2025, i sljedeću. Rutinska laž i cerekanje, to možemo očekivati. Dok se ne probudimo i organizujemo kako političkoj zajednici priliči.