Šta si ti, dragi čitaoče, prvo: Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Hrvat, Evropljanin, Rus, građanin svijeta...ili sudija, inženjer, pekar ili automehaničar?
Pod pretpostavkom da si osoba od makar 25 godina, i da si započeo neki profesionalni put, a nacionalnu i vjersku pripadnost na ovom parčetu zemlje svakako moraš da imaš, postavlja se pred tebe svakog dana ova dilema – da li je u tvojoj autorefleksiji, u momentima dakle kad se izmakneš od dnevnih obaveza i pokušaš da pogledaš na sebe iz ptičje perspektive, jača pripadnost nacionalnoj, vjerskoj, jezičkoj... ili ipak profesionalnoj grupi. Drugim riječima, smatraš li da ti je, ako si recimo ljekar-neurolog, bliži i sličniji i srodniji kao ljudsko biće neki kolega što liječi, kao i ti, ljude od parkinsonizma i zaviruje im svakodnevno pod moždanu koru, ili je to ipak neki tvoj random zemljak iz, štotijaznam, Lijeve Rijeke ili sela Japan kod Berana?
Ne pitam ovo tek tako, već sam, kao što ćeš uskoro vidjeti, uvjeren da je u našim kolektivnim tlapnjama o „mentalitetu“, u bjesomučnom traganju za pogrešnom česticom duha koja nas kao zajednicu vodi iz nesreće u nesreću, pored svih opštih mjesta kojima se služimo, ovo pitanje zasigurno centralno i najvažnije.
MANJAK JAVNOG MNJENJA
Kad je, nedavno to bješe, prestravljenom plebsu pokleklom pred cijenom trešnje u Voliju i dojč kafe u obližnjoj birtiji, jedna politička partija kazala kako će uskoro, pobijedi li na izborima, plate strašno da porastu, pojavio se glas sumnje, i svi su to uočili i komentarisali. Akter je, naime, bio dobro poznat i već prisutan u javnom i političkom domenu – konsultantska kuća „Fidelity consulting“.
Ne ulazim na ovom mjestu u meritum stvari, moje osrednje pravničko poznavanje ekonomije govori da ni ovi što obećavaju ni kritičari nisu dali dovoljno argumenata da bi im se a priori vjerovalo. Ono što me zanima je sledeće – kako nešto što se zove konsultantskom kućom, registrovano je u Centralnom registru privrednih društava za obavljanje privredne, dakle profitne djelatnosti, može već godinama, praktično svaki dan, da komentariše ekonomsku politiku raznih vlada, zauzima stavove za i protiv određenih političkih partija i lidera, i praktično kreira, u nedostatku kredibilne alternative, javno mnjenje?
Spada li sve to, i reci mi slobodno čitaoče ako nešto propuštam, u privrednu djelatnost za koju je ovaj, birokratskim rječnikom kazano, privredni subjekat, registrovan?
Kako bi nekom prijatelju, Njemcu ili Australijancu recimo, mogao da objasniš aktuelnu situaciju oko crnogorske ekonomije i politike - tako što bi mu rekao da imamo dva sukobljena viđenja, pa jedno zastupa politička stranka, a drugo - fanfare molim - konsultantska kuća osnovana da bi zaradila koji euro od savjetovanja firmi i građana? I to kuća koja je, po pisanju medija, par godina dok je sticala internetski uticaj poslovala sa gubitkom.
Ili, sa druge strane medalje, da li bi tom istom prijatelju, kad dođe u časni Montenegro i treba mu poslovni konsultant da mu pomogne u razvoju nekog biznisa, rekao: „Imam da ti preporučim odlične momke. Kako misliš, koje su im reference? Kako čime se konkretno bave? Pa politikom, majku mu. Što je tu čudno?“
MEDIJSKE BAKLJE
Slučaj drugi pominjem, u vjeri da ti je poznat i lako prepoznatljiv, jer mediji su mnogo više od medija u ovoj zemlji. Jedna se medijska kuća, slučajno se zove „Vijesti“, evo već deceniju najmanje, mnogo više nego za tiraž i koru hljeba za svoje zaposlene, bori za vrijednosti kao što su „pravda“ i „demokratija“, a protiv „zarobljene države“ i sličnih apstrakcija. Uvijek su tu za domovinu, baš kao što su za dom u užem partijskom smislu te riječi uvijek spremne i kolege sa Vijestima konkurentskog portala CDM.
Mediji su tu, dakle, da brane državu, pale baklje domoljubne, pozivaju na istorijske mitinge, ili servisiraju litije, osnivaju političke stranke i forume, predlažu, kroz pero istaknutih urednika i vlasnika, koalicije...
Treći je slučaj, što bi se reklo, signifikantan i u nečemu drugačiji od prethodna dva, jerbo nudi kroz detalj odgovor na dileme koje postavljaju prva dva.
Milović se zove čovjek, Andrej. Za kratko vrijeme je postao sveprisutan u javnosti, kao funkcioner političke partije, borac protiv, pogađate, kriminala i korupcije, za pravdu i sve kako već ide.
Do javnosti je, kad ga je prepoznalo kao politički aktivnu jedinku, stigla priča, zamalo pa afera, po kojoj je kao advokatski pripravnik radio za suprotnu stranu u sporu – koristio dostupne podatke svog principala, koji je zastupao tužioca u parničnom postupku, pa pomagao tuženom.
Foto: iStock
Ono što je javnosti, međutim, promaklo, jeste da je Milović, kad se ova gadna stvar desila, uputio kolegama mejl izvinjenja. U kome tvrdi kako mu je zbog ovoga žao, ali da je sve to učinio da bi odbranio neke dobre i nevine ljude od, najprostije rečeno, ne tako dobrog čovjeka koji mu je bio klijent.
U ime plemenitih ciljeva, znači.
I ja sam, dragi čitaoče, za razliku od ovog Fidelity lika i gazda crnogorskih medija, sklon da Miloviću povjerujem. Mladost je takva – ne razlikuje osjećaj od dužnosti, pravedno od pravičnog.
SEBIČNOST NASUŠNA
No, kod ovog uvida o kajanju i opravdanju, sigurno otkrivaš zašto sam napisao da je Milovićev slučaj značajan. On nam, naime, otvara samu srž dileme koju sam iznio na početku teksta. A dilema je sledeća: jesmo li ti i ja, dragi moj, svaki dan od kad ustanemo pa do mrkloga mraka, dužni da promišljamo sudbinu države Montenegro i svakog njenog sina i šćeri, pa onda i čitavog čovječanstva, te da svoje djelanje preduzimamo tako da uvijek tragamo za sveopštim dobrom, onako kako ga mi baš u tom trenutku zamišljamo... ili bi možda trebalo da pokušamo da budemo sebični pa da, izjutra, dok smo na radnom mjestu, prije svega pazimo na nešto što se zove profesionalna etika... a posle, kad se s posla umorni vratimo, da pokušamo da budemo što bolji muževi, očevi, komšije?
Jer, ako uzmemo da je ispravno ovo prvo, nema onda nikakve sumnje da je Milovićev postupak bio za svaku pohvalu, pod uslovom da je tačno ono što je tvrdio o strankama u sudskom sporu. A da je sama advokatura, kao profesija, veoma sumnjiva.
Takođe, u Crnoj Gori i sličnim periferijskim satrapijama, gdje se stalno toboš traga za nekakvom nebeskom pravdom, dozvoljeno je i poželjno da se novine, portali ili konsultantske kuće, umjesto da slijede principe etike u izvještavanju i poslovanju, dakle u svom domenu djelovanja, pretvaraju u nekakve punktove političkog uticaja. Sve pod izgovorom velike brige za čovjeka, pleme i naciju.
Na veliku žalost montenegrinskih mudraca, savremeno je društvo raskrstilo sa bilo kakvim apsolutom: niti vjeruje u beskonačnu moć ratia, ni u nekakvu jedinstvenu i božansku, jusnaturalistički shvaćenu, pravdu. A ni demokratija više nije sveta krava. U zemljama koje mi smatramo srećnim i razvijenim, lokalni sudija će možda polu-zainteresovano proći pored kakvog mjesta zločina koji nije u njegovoj nadležnosti, i koje je već obezbijedila policija. Tog istog čovjeka ćete, međutim, kad obuče togu, neuporedivo teže nego njegovog podgoričkog kolegu uspjeti da korumpirate ili pokolebate da završi posao koji mu je povjeren. Jer se, čvrsto kao SNP za parlamentarni status, drži pravila koja mu je propisala struka, i oko toga ne pravi kompromise, niti bi mu isti bili dozvoljeni. U ime bilo kakvih „viših“ ciljeva.
SVETOPOPRAVITELJI
Taj segmentirani, ustinjeni i otuđeni postmoderni svijet ne traži ni od koga da sve zna i da se za bolje društvo donkihotovski svakog trenutka bori. Naprotiv, ekonomski i opštedruštveni procesi su od malog zapadnog čovjeka, objašnjenog i u teoriji od Maksa Vebera naovamo, načinili zatočnika svog društvenog usuda, stavili ga u okove koje naša duša balkanska i pravoslavna ne bi nikad istrpjela. Nema tamo biznis konsultanata što spašavaju, sa fejsbuk profila firme, državu od propasti, nema medija koji, osim naravno etičkim izvještavanjem i kroz opinion journalism, vode političke bitke, i to tako što svakog dana smišljaju političke saveze i kuju zavjere. Nema, pogađaš, ni advokata koji će izdati svoju stranku u interesu pravde, da bi zaštitili suprotnu stranu, jer valjda najbolje oni znaju koliko je bahat i zao taj što im je potpisao punomoćje i platio za njihove usluge. Ovakvi likovi, koje je sjajni sprski novinar Teofil Pančić negdje posprdno i vrlo prikladno nazvao „svetopopraviteljima“, nalaze se, u najboljem slučaju, izvan zone ozbiljnog uticaja.
Dok mi ovdje živimo uz nepodnošljivu kakafoniju glasova, svačijeg o svemu i svačemu, u kojoj se, potpuno prirodno, gubi bilo kakav kriterijum relevantnosti.
I rijetki su oni koji će javno, kao pokojni Srđa Popović, veliki beogradski advokat, pljunuti u lice puku i javno saopštiti: „Ja sam prvo advokat, pa tek onda Srbin“.