Policija će snimati nalaganje badnjaka, javljaju crnogorski portali. Kakav informatički haiku, kakav trijumf sažimanja, sve je rečeno i grijeh bi bilo tražiti više. Jedan od onih naslova ispod kojih očekivano ne bude ništa - klikneš palcem na "policija" ili "badnjak" i prospe ti se puka servisna informacija:
Obavještavamo vas da će službenici Uprave policije vršiti snimanja okupljanja u svim gradovima u Crnoj Gori gdje će se sjutra, 6. januara 2024. godine, nalagati badnjaci na otvorenom.
Policija će snimati nalaganje badnjaka, to je naslov koji se sam u sebi isrcpljuje. Informacija koju dobijamo toliko je precizna da je odavno ne vidimo. Samo otpadnik može posumnjati u potrebu za nasiljem koja izbija iz naših opasnih rituala, pa se državna i crkvena norma uzimaju kao kontrolori nužnog suočavanja sa vatrom. U prevodu na Zakon o unutrašnjim poslovima, član 56f to bi glasilo: Policija može da vrši snimanje ili fotografisanje javnog skupa, ako postoji opasnost da će prilikom javnog okupljanja doći do ugrožavanja života i zdravlja ljudi i imovine.
Upravo zato što se ova ljupka praznična vijest podrazumijeva, valja kopati dublje, treba zaći u smisao sadejstva crkve i države. Riječ je o idealnoj kontroli ritualne vatre koja decenijama izaziva zlu krv i porađa političku pragmu. Van istinske vjere i zakona, pijani nabusiti badnjaci gorjeli su predugo kao luča političkog performansa i brojanica užasne tenzije zasnovane na etničkom busanju. Gledali smo ih od malena i dobro zapamtili. Policija je katkad morala da uleti pendrekom, što je bio način devedesetih, da bi danas koristila novi model kontrole, informatičku zdjelu iz koje će se pričestiti svi redom, familije, starci, samci, vjernici i askete, pripiti domaćini sa svojim porodičnim stablima i hrastovim granama.
Cijela jedna povorka kontrolisane upotrebe boga biće nadzirana kako bi se omogućio bezbjedan trenutak propovjedi. Zapravo je božansko izgubilo nadzornu funkciju koju su preuzele policijske kamere. Bog odavno nije garantor, njegov optički aparat zapinje u oblacima, stoga nam je potrebna murija da se nekome poslije treće čašice ne ukaže predak i naredi mu ono isto klanje o kojem se generacijama u porodici pričalo ispod glasa.
Vatra domaćeg badnjaka, tradicija nalaganja i polaganja cera u kućni oganj, postala je javno loženje, inkubator starih plemenskih zvanja i komandi koje se prenose kao kletva. Sveprisutnost policije potvrđuje nasilni podtekst religijskog čina koji je nemoguć bez konflikta, jer se predugo konfliktom hranio, jer se na temeljima etničke isključivosti vratio u život raje odučene od zakona i prepuštene ratnom dejstvu devedesetih.
Umjesto da suptilna božja ljubav iz pisma pređe u stvarni doživljaj blagdana, upornom upotrebom ratnih šifri i nacionalnih budnica jedan parahrišćanski običaj zapravo se vratio svom paganskom korijenu. Ništa tu nije doktrinarno, riječ je o folklornom manifestu kolektivne hipnoze koja nikad nije do kraja bezbjedna. Stoga su sasvim prirodne mjere opreza: čizma, pendrek ili kamera. Zato je normalno da policija snima paljenje Hristovog stabla u slavu kosmičke ljubavi.
Jer vatrom se upravlja šamanski u pravcu kolektivnih zanosa koji imaju malo veze sa čovjekovim unutrašnjim slavljem. Prežderavanje, rakija, bojni poklič, šibicarske provokacije, ogovaranje i partijski škart, to se danas slavi, to je bilans duha u državi koja proizvodi politiku oko božje vatre.
Zato nam valjda bog i tako lijepo pomaže.