Od kad pamtim Crna Gora se zaduživala ili primala pomoć. Čak i u Jugoslaviji bila je to republika gubitaš koja je primala pomoć iz fonda kojeg su punile bogatije republike. Devedesetih su pare ušle preko šverca duvana. Posle su došli silni dolari kao nagrada i pomoć u borbi protiv Miloševića. Onda se desio ruski bum, svako je prodao kućište ili štalu, pa kineski autoput sa milijardom da se podmaže sistem. Konačno je i slavna vlast smijenjena, pa se nova vlada obrela na američkoj berzi, obveznice su planule 2020, baš kao i ove godine u Londonu, ali uz nešto višu kamatu.
Sve je to tako prirodno, kao vreli stisak sa voljenom osobom, opustiš se, uzmeš kredit, dugo ga konzumiraš, pa kad ti ponestane para, uradiš to ponovo. Stari dug pokriješ novim, opet je sve na svom mjestu, ljubavna igra može da počne iznova, ovog puta sa nešto manje vatre, ali ima lijeka – doda se poneki procenat kamate da se veza začini i ljubavnici opet gore kao da su se sreli prvi put.
Ova igra može da se odvija u nedogled, jer nije politički osviještena. Crnogorskom politikom haraju drugi temati, politika je određena za rashod i mentalnu dembeliju u kojoj racionalnom problemu, pa makar se zvao i dužničko ropstvo, nije moguće da prismrdi.
Minulih dana u Zagrebu i Rijeci slušam gnijevne lijeve mislioce koji se gnušaju stanja u svojoj evropskoj domovini. Riječ po riječ, čovjeku se učini da su problemi svih državica stare Jugoslavije slični, dok ne primijetiš sitne detalje, naizgled nevažne. Tako su, ako niste znali, npr, u Hrvatskoj ključar i postolar (obućar) ista osoba. Slikao sam jednom, dva puta, a onda shvatio da to što slikam nije ništa ekskluzivno - obućar i ključar u zemlji Hrvata jedan su zanatski kentaur, mitološko biće i podvojena ličnost uzmeđu dva umiruća posla.
Šta još reči o tim malim sitnim razlikama. Mora da postoji još nešto. Pa da, primijetio sam da u zagrebačkim intelektualnim raspravama o lokalnoj vlasti problem broj jedan među filozofima i političkom kremom biva nešto sasvim opipljivo. Pa još da oprostite i smrdljivo. Dakle - smeće. Kako će lokalna vlada riješiti odvoz smeća, spaljivanje smeća, kud će Zagreb grad sa svojim šporkim fundamentom iz koga se kao zumbul na đubrištu rađa njegova opjevana bjelina.
Slušaš doktora filozofije koji ne govori o bečkom krugu kredom ni balkanskim ratovima. Sve to može da čeka i doći će na red, ali kad govorimo o lokalnoj politici, prvo da riješimo smeće. I tu konačno snimiš razliku, mikronski precizni rez kao da ga je ključar izveo, kao da ga je postolar ušio između društva političkog i društva pretpolitičkog.
Dok u Crnoj Gori divljaju opšta mjesta uoči lokalnih izbora koji liče na referendum i popis zajedno, kontuzovana hrvatska politička stvarnost ipak nije sasvim oduzeta, pa makar vidi smeće kao politički problem i ekonomski potencijal. Smeće se uređuje, oko njega se pišu planovi, razvrstava se otpad, ideološka pozicija lijeve ekološke agende i komunalne solidarnosti kako-tako funkcioniše i vlada u prestonici desnolike Hrvatske koja se drži svoje napredne politike o smeću.
Na podgoričkim izborima grad se pomalja iz sinopsisa vještačke inteligencije, grad kao budalasta reklama, kao kratka stanka, rekli bi Hrvati, ili prosto predah između važnijih političkih zahvata unutar našeg etničkog i vjerskog supstrata koji igra istu onu ulogu koju u Hrvatskoj, eto, polako ali sigurno zadobija smeće.
Ni govna u Podgorici nisu apsolvirana, kolektor se još sanja, još se ne nazire rješenje. Smrad i zaraza se kodira putem zagrobnih obećanja, kontejneri u Zeti puni su kao srca kosovskih zavjetnika.
Zaključujem: smeće je život i suština. Smeće je politički problem grada Zagreba. Tamošnje društvo osim teških povijesnih patologija, dio identiteta ipak vezuje za stvarnost. U stanju je da prepozna odakle dolazi smrad, ne kao metafora nego kao fizička datost.
U Crnoj Gori, nosnice su mrtve, smeće nije politički problem, jer se čeka rezultat popisa, jer se mjerka kapela na Lovćenu, jer su tri decenije identitetske jebade preuzele apsolutnu vlast nad političkim životom koji ne prepoznaje ni dužničko ropstvo kao krovni pojam iz koga nastaje. Eto, to bi možda bila jedina razlika koja mi se u ovom trenutku čini bitnom kad se pređe Debeli brijeg. Naravno, uz činjenicu da kod nas obućar i ključar nemaju nikakve veze.
Rijeka, foto: Normalizuj