Nakon fudbalskog derbija, ako to nije prejaka riječ, između podgoričke "Budućnosti" i nikšićke "Sutjeske", novinari su zabilježili, citiram nestvarne scene. Ono što djeluje nestvarno ipak nije nemoguće, pa se jednim klikom može doći do ful kontakt zaleta kojim je golman "Budućnosti" taj i taj, krenuo ka svom saigraču tom i tom. Ne rabim imena u daljem tekstu, jer nisu važna - pred nama je tek ekran slabe pikselaže na kojem se nazire ono što društvo gaji u trbuhu decenijama. A to što gaji i uporno porađa je nasilje, vrlo stvarno i sasvim moguće.
Ergo, prije klasičnog nokauta kojim je golman pokazao svoju raskošnu snagu i tehniku, prije ove bruke ako ćemo po starinski, treba osvijetliti sve moguće uzroke i povode. Sjećate se onog tumačenja kako je pucanj Gavrila Principa bio povod a ne uzrok Prvog svjetskog rata. Slično toj slavnoj nastavničkoj dedukciji s kraja osamdesetih, možemo krenuti u analizu ovog golmanskog napada. Povod je bio remi (2:2) na stadionu pod Goricom. Novine javljaju da je povod bio i to što su navijači ljuti i bijesni tražili od igrača "Budućnosti" da nakon meča skinu dresove. E baš tu dolazimo do uzroka mnogih nevolja, društvenih i političkih, do fenomena pritiska odozdo koji umjesto da donese nekakvo grass roots obilje i sočnu ispašu demokratskog napretka, proizvodi kontrarni efekat samoživog egoizma razarajućeg dejstva, što izaziva dalji društveni kolaps smisla i vrijednosti nestvarnih razmjera, kako bi to rekli kolege novinari.
Ali, ako su te razmjere nevjerovatne ili čak nestvarne, ne znači da su nemoguće, pa danas živimo već okoštalu istinu da demokratizacija informativnog sistema koju je donio World Wide Web nije dovela do pluralizma i jednakosti već do vlade postistine i mračnih monopola. Pametni su već primijetili, pa da ponovimo - snaga miliona u koju su se uzdale sve revolucije svijeta paralizovana je lakoćom prenosa glasova koji svojim idiotskim dikcijama onemogućavaju bilo kakvu suvislu ideju ili konstruktivnu akciju da bude sprovedena do kraja.
Ipak ćemo malo uprostiti: osim navijača koji naređuju igračima da se svuku, tu su komentatori ispod novinskih članaka koji svojim bedastim intonacijama utiču na diskurs i devalviraju samu poentu novinskog teksta; zatim, tu su novi vojnici interneta koji masovnim prisustvom u svijet društvenih mreža učitavaju svoje povijesne potrebe, obličje novih teorija zavjera i populističke agende novih lidera. Tu su i vjernici koji fanatizmom driluju fundamentalizam vjerskih organizacija da se slučajno ne opusti. Neko bi rekao da svi procesi idu odozgo i da se masama upravlja, ali menščini da bi mase tu bile odveć abolirane i da živimo obrnuti tok gdje se za pogonsko gorivo koristi vrela krv galerije koja odavno više ne želi samo da aplaudira. Oslobođenja realnosti, nova armija promoviše svoje tehnologijom uslovljene reflekse kao istorijsku volju. Sad bi da utiču i na igru, kao naši lokalni navijači Varvari na terenu, da osvijeste svoje moralne porive (skidaj taj dres!) svoje fundamentalističke fiksacije (dres je svetinja, ne damo svetinje, itd) ili čak da preuzmu ulogu udarne pesnice kontrarevolucije što se dešava na mnogim biralištima širom svijeta gdje se uzdižu novi fašizmi.
To da raja ima svoju istorijsku ulogu znao je i drug Lenjin, ali on je koristio metod organizaovanog političkog djelovanja, pa u članku iz septembra 1917. citira Marksa kad kaže da se revoluciji ne može biti vjeran „ako se prema ustanku ne odnosi kao prema vještini“. Dakle, prije nego uđeš u tvornice i kasarne da zapališ svijet, moraš planski i strateški kanalisati đavolju rabotu kojoj si se namjerio. Taj posao jednom je preuzela sovjetska kompartija i znamo kako se završilo. Danas je posao preuzela tehnologija kontrolisana od šačice ljudi, beskrajna mašina manipulatinvog ponavljanja i sigurne zarade koja je otpustila kočnice do tačke kad demokratija ukida samu sebe.
Nije od juče taj pritisak odozdo i uzajamna dinamika vlasti i javnog mnjenja, samo što je danas ogoljena gotovo do žanra. Kao što smo imali Njegoševo kolo ili grčki hor u tragedijama da u dramskim prelomima diktira najveće zajebe, pozni je Dvadeseti vijek donio istraživanja mnjenja i ankete kao oruđa naučne istine u funkciji političke moći. Nakon izuma pametnog telefona proces je odmakao do nivoa parmanenten sondaže i aktivnog, gotovo organskog učešća podsvijesti u kolektivnom doživljaju svijeta. I ta se podsvijest onda pojavi tamo đe je agon, na fudbalskim smotrama, tamo đe državni zakoni blijede pred učešćem pobunjene čeljadi željne akcije.
U tom trenutku zloduh novog doba uđe u nekog golmana koji napenali saigrača, na marginama derbija, ako to nije prejaka riječ. A nije, nema prejake riječi, postoji samo fluktuacija, stalni protok kodiranih emocija, pa i ovo moje crno tkanje biva samo je jedan nebitni rukavac ogromnog diskursa, informativnog pakla koji više nije u stanju prepoznati nasilje kao problem, a kamoli ga se riješiti. Sve ionako postaje zabava, sve scene su "nestvarne", abolirane svojim virtuelnim prisustvom u jezičkom posrnuću novih medija.
Od jedne lokalne utakmice dosta, za ne? Da čovjeka zamisli - kakvo je to vrijeme u kojem navijači uzimaju dresove, a golmani biju saigrače, u kojem lažovi dobijaju izbore ne krijući da lažu, u kojem se istina ne mjeri dokazima nego emotikonima. E to je naše novo vrijeme beskonačnog svitka, beskrajnog skrola, koji se ipak negdje i nekad mora zaustaviti. Teško onom koji dočeka taj dan.