Imigracija mladih sa facebooka dovela je do stvaranja neobičnog stanja na ovoj društvenoj mreži. Prošli su dani kada je facebook bio mjesto za kreiranje novih memova, objavljivanje blamantnih statusa o noćnom izlasku ili za uspostavljanje komunikacije. Jednostavno rečeno, facebook više nije centralni dio života mladih. Većina sadašnjih korisnika kao da su neke starije generacije, pa je facebook postao mjesto za izražavanje nostalgije. Naši vremešni korisnici društvenih mreža uglavnom vole da provode vrijeme u grupama sa imenima kao što je "Podgorica u sjećanju", gde se prisjećaju lokalnih žestokih momaka, pokazuju gotovo nadljudske sposobnosti u pamćenju svih komšija, i oplakuju Podgoricu svoje mladosti. Iako ova bumerska pisanija starijih generacija može ponekad djelovati slatko i smiješno, ispod površine tih trivijalnih objava krije se formiranje određene vrste političkog diskursa.
Nedavno zatvaranje čuvene poslastičarnice “Korzo” u Podgorici, koja je poslovala od 1953. godine, plasiralo je nostalgični sentiment u javnost. Ovaj je događaj poslužio kao povod za mnogobrojne novinske članke, kolumne i blogove koji lamentiraju nad izgubljenim duhu "stare" Podgorice, žaleći zbog širenja grada i promjena u urbanom okruženju. Ovo je pomalo neobična situacija za Podgoričane, s obzirom na to da je, kako je opšte poznato, Podgorica bila razorena tokom Drugog svjetskog rata, te je njena predratna arhitektura i istorija očuvana samo u fragmentima, te da je modernističko širenje zapravo jedini identitet ovog instatnog centra koji je to postao voljom poslijeratne politike. Ovo otvara pitanja na kojim temeljima počiva podgorička nostalgija, koje su njene posljedice i kakva je njena politička dimenzija.
Prije nego što se detaljnije osvrnemo na specifičnost situacije, važno je istaći da želja za očuvanjem kulturnih objekata može biti i kontraproduktivna ili, što bi rekli, reakcionarna. Gradovi nikada nijesu bili zamišljeni kao muzeji, već da odgovaraju stvarnim potrebama svojih stanovnika. U tom kontekstu, grad koji se neprestano mijenja i prilagođava zahtjevima svojih građana znak je zdravog razvoja, a žalopojke za starim dobrim vremenima simptom su ili stagnacije ili retrogradnog duha koji vlada jednom sredinom.
Proučavajući slične teme, ekonomisti Hans Koster i Gerard Derick analizirali su efekte bombardovanja Londona tokom Drugog svjetskog rata i njihovi zaključci mogu izgledati kontraintuitivno, jer su utvrdili da je bombardovanje imalo pozitivne dugoročne efekte na ekonomiju grada. Priznajem da zvuči jezivo, ali srušene istorijske četvrti obnovljene su zgradama većih dimenzija, što je rezultiralo većim brojem stanovnika u gradskom jezgru, pa i do aglomeracijskog efekta, odnosno do povećane produktivnosti firmi koje su se nalazile u obnovljenim četvrtima. Usudimo se ovdje reći da destrukcijane ne mora biti nužno tragična, budimo pjesnici pa će nam možda biti I oprošteno – destrukcija se nekad javlja skoro kao pročišćenje, otvara put inovacijama i adaptacijama koje odgovaraju izmijenjenim potrebama i ambicijama savremenog društva.
U isto vrijeme, dok kod nekih gradova žaljenje zbog promjena u gradu i težnja ka zaštiti od značajnijih izmjena može imati smisla s obzirom na istorijsku i kulturnu vrijednost arhitekture, u slučaju Podgorice to nije toliko opravdano, jer moramo priznati da UNESCO baš i nije bacio oko na glavni grad Crne Gore. U suštini, nostalgija u Podgorici može se shvatiti kao oblik provincijalizma. Njen fokus nije toliko na očuvanju fizičkih objekata, koliko na želji za povratkom na jednostavniji život. Postoji težnja za stvaranjem zajednice gdje bi se svi međusobno poznavali, gdje bi se privatnost smanjila u korist bliskosti i međusobnog prepoznavanja. U ovakvom kontekstu, dolazak ljudi izvana doživljava se kao kontaminacija zajednice, a želja za očuvanjem statusa quo jeste način za održavanje osjećaja sigurnosti i stabilnosti u društvu. To jest, nostalgija je dio duboko ukorijenjenog otpora prema bilo kojoj promjeni u društvenoj dinamici, iz snažne potrebe za očuvanjem homogenosti i izolacije zajednice od spoljnih uticaja.
U osnovi svake nostalgije leži politička dimenzija koja posmatra sadašnjost kao iskvarenu, zagovarajući povratak u prošlost kao jedini put ka oporavku. Nostalgija uspijeva da razdvoji ljude na one koji se poistovjećuju s njenom melanholičnom vizijom i na one koji se osjećaju isključenim iz te ideje, zbog različitog pristupa istoriji. U ovoj vrsti nostalgije nalazi se sjeme ksenofobije, gdje se autohtoni stanovnici mogu osjećati kao da su im životi “ugroženi” od strane "stranaca" koji donose promjene i korumpiraju karakter grada.
Naš lokalni diskurs je prepun ovakvih karakteristika nostalgijske politike. Na primjer, reakcije na vijest o zatvaranju poznate poslastičarnice često uključuju komentare koji krive pridošlice za njeno zatvaranje, pretpostavljajući da su zanemarivali ovo kultno mjesto u Podgorici. Iako se ovi negativni sentimenti možda trenutno manifestuju kroz šale Podgoričana na račun ljudi sa sjevera Crne Gore, sa povećanjem broja stranaca i rastom cijena stanovanja, postoji realna mogućnost da se ksenofobični elementi intenziviraju.
Nakon što je Podgorica bila uništena u Drugom svjetskom ratu, jugoslovenske vlasti su odlučile da ne obnavljaju grad kako je ranije izgledao, već da stvore potpuno novi gradski identitet. Dok mnogi smatraju ovu odvojenost od prošlosti kao tragediju, vjerujući da je grad time izgubio važne istorijsko-kulturne objekte, ovaj prekid sa istorijom može se zapravo smatrati kao blagoslov. Pruža nam slobodu da oblikujemo naše okruženje bez tereta prošlosti, usmjeravajući fokus samo na budućnost. Činjenica da mi Podgoričani ne posjedujemo epohalne kulturne objekte ne bi trebala biti prepreka; umjesto toga, trebali bismo biti motivisani da stvaramo nove. Ako se ti novi objekti ne pokažu kao vrijedni, mogu se zamijeniti novim. Stoga mi dozvolite optimističan zaključak: smrt, destrukcija i promjena su normalni djelovi života od kojih ne treba bježati.