Generacija koja je osnovnu školu upisala sredinom devedesetih, generacija kojoj pripadam, nagledala se nasilja u najosjetljivijem dobu, upila je nasilje, popila ga uz majčino mlijeko kroz odbljeske televizora čiju smo katodnu cijev sisali i zauvijek zapamtili milozvučne (i momirozvučne) likove i glasiće, od Emila Labudovića do razdraganog Perice Đakovića, čiji brkovi i loknice mi se miješaju u suzavcu ranog sjećanja, pa ne znam vidim li ga kako novinarski isljeđuje „ustaše“ bockajući ih glavom mikrofona kao bajonetom, ili ga vidim među bajonetima mažoretkinja, nekoliko godina kasnije, okićenog mimozom, dok se uključuje u rano televizijsko jutro koje je tada počinjalo bolnim, gitarskim patriotizmom Bola Boškovića.
Hoću da kažem, bile su to poštene, srednjeklasne porodice, poštene do ivice siromaštva, kuće u kojima se peglao milje i poštovala baba, na policama je bilo Jesenjina, Krleže, Puškina, ali svuda okolo, ispred zgrade, u školi, u mesu i srcu ljudi oko nas, titralo je nasilje, i to ne nekakvo pranasilje, atavističko i prađedovsko, nego vrlo opipljivo, postratno i tranziciono, izazvano nepravdom koja je smrđela na svakom koraku. A nepravda, zna se, može da izazove bijes. A bijes da kulminira nasiljem. I tako dalje.
MENTALITET I LAŽ
Na sve to pomišljam dok ovih dana čitam izvještaje o vršnjačkom nasilju u Crnoj Gori, i pokušavam da uspostavim kontinuitet sa vršnjačkim nasiljem u kojem sam i sâm učestvovao. Naravno da je to isto nasilje (razlika je samo u tehnologiji, pa kretene ovog vremena mnogo brže ulove od kretena prošlog vremena), i naravno da je svaki pokušaj mentalitetskog objašnjenja problema najlakši i najgluplji način, pa zato, za svoju postnasilnu dušu, pokušavam da pratim liniju maloljetničke agresije izvan granica Crne Gore.
A ta linija ovih dana nužno vodi do bogate njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije u kojoj su dvije djevojčice (12 i 13 godina) usmrtile djevojčicu Luizu (12), tako što su je izbole nožem trideset i dva puta po tijelu. Njemački tabloidi tvrde da je sukob započet na TikToku, a da je motiv ubistva osveta. Medijske statistike vode i do glavnog grada Njemačke, u kojem je u 2022. godini zabilježeno 3317 slučajeva napada nožem, hiljadu više od prosjeka prethodnih godina, a sve više počinilaca su maloljetnici.
DIGITALNI PUBERTET
Nasilje među maloljetnicima uvijek pokrene famozno pitanje: šta se dešava sa našom dječicom? A odgovor je kao i uvijek uznemirujući: niko ne zna. Vjerovatno je uvijek bilo teško dokučiti kakve se misli roje u umu zbunjenog pubertetlije, a taj rebus još teže se rješava od kad se čitav paralelni univerzum razvija na internetu nad kojim uplašeni svijet odraslih ne samo da nema kontrolu, nego ne može više ni elementarno da ga razumije.
Tu je zaista moguće zamisliti malu apokalipsu koja tek predstoji. Na toliko strana svijet je nategnut do granice pucanja, pa više nije teško zamisliti budućnost, ili sadašnjost, u kojoj su maloljetnici, mladi, djeca, konačno shvatili i na primjerima vidjeli da čitava iluzija svijeta odraslih, njihovog reda, pravila i nekakvog poštenog rada za budućnost nema nikakvog smisla, pa tako pada i posljednja linija odbrane nepostojeće „normalnosti“, a maloljetnici počinju da nas šamaraju po ulici, dok nas snimaju za TikTok.
Moram priznati da me taj jezivi scenario gubljenja koraka s vremenom i „starom“ realnošću pomalo i zabavlja, jer ako se već naš kapitalistički, ogavni svijet raspada, onda ima smisla da se zaista raspadne do kraja i da svi u njega izgube vjeru. U takvim uslovima omladina se mora, kako joj i priliči, zajebavati najbolje i nije naše da im određujemo koliko je to njihovo „najbolje“ sjebano.
SVE JE TO IZ KUĆE...
Među objašnjenjima problema vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori (objašnjenjima koja daju „stručnjaci“, uglavnom psiholozi), često se čuje ono pametno „sve dolazi iz kuće“, „djeci svojim ponašanjem dajemo primjer“, i tako dalje po istoj, mudroj žici.
I sve te „društvene dijagnoze“ padaju tek tako, niotkuda, kao da smo u lijepu Crnu Goru pali s Marsa, ili kao da se svaka linija agresije može povući do brkatog prađeda, kao da ne živimo u ogavnom društvu obilježenom najprljavijom politikom, u kojem toliko dugo „kvalitet života“ direktno zavisi od blizine izvorima moći.
Grafika Jova Petričevića
A takva politika i takav svijet, kao i svaki svijet, curi preko pragova kuća, ne zaobilazeći ni funkcionalne, ni disfunkcionalne porodice, provaljujući u sve „ćelije društva“ u kojima onda polako ludimo, mučimo se ili osjećamo kao moćnici koji treba da odgaje uspješne, nasilja dostojne nasljednike.
Da situacija bude još jadnija, prvi policajac iz sektora za maloljetnička sranja samouvjereno je najavio kako će škole čuvati policajci i inspektori. Građani mogu da budu mirni, njihova djeca će biti sigurna, kaže policjoto.
A onda, par dana kasnije, dobijemo i zvaničnu potvrdu onoga što se odavno pretpostavlja, u policiji „po dubini“, od sitne do krupne značke, imamo pripadnike klana koji diluje kokain po Evropi i ubija po regionu. I sve nam to razotkriva premijer čiji bivši („zadugo-te-neće“) državni sekretar za kontrolu rada policije takođe sjedi u zatvoru, jer je za neki drugi klan navodno švercovao cigarete. Uz sve to, ipak, građani treba da vjeruju policiji i nadaju se da će zaštiti, ako ne odrasle, onda makar njihovu đecu.
KONIK VS CENTAR
Jedan od anti-heroja mog odrastanja u Podgorici, na prelazu u 21. vijek, bio je i Riśo sa Konika. On i njegova konička ekipa povremeno bi došli do centra grada. Pričalo se da svi nose noževe. Nekoliko puta u osinjaku centra dobili su batine, ali nikome nije bilo svejedno kad se pročuje kako se mostom iz pravca Konika približava Riśo i njegova banda maloljetnih pirana. U sukobima Centraša i Koničana krv, ipak, nije pala, ili makar ne od noža. Ali mogla je da padne, a mi, na aktivnoj i pasivnoj agresiji ulice podignuta đeca, čekali smo to i nadali se da ćemo svjedočiti ozbiljnijem sranju. Jer tuče su bile uobičajene, za adrenalinski kick trebalo nam je nešto jače.
Recimo, neki „srećnici“ među nama zatekli su se na raskrsnici ulice Slobode i Hercegovačke kad je neko na punom korzu, s leđa pucao u glavu Samiru Usenagiću. Ili se neko našom s majkom i ocem u trgovini kad je ispred tadašnjeg Mex-a, u centru grada, ubijen Beli Raspopović. To su bile priče koje je bilo važno čuti na velikom odmoru, bio slušalac iz fine kuće ili ne.
ŠTOLJPI U ŠERPI
A jedna od priča koju sam ja tih dana mogao da ponudim na toj crnoj berzi školskog dvorišta ticala se pretresa našeg stana nekoliko dana nakon ubistva Raspopovića. Policija je obišla sve stanove u ulici Moše Pijade, u kojoj sam živio, a posebno su detaljno pregledali stan naše prve komšinice S, jer su primijetili kako S. konspirativno viri kroz prozor dok je policija prilazila i provjeravala kontejnere, u potrazi za odbačenim oružjem. Nisu znali da S. na isti način viri i kad se ne sumnja da nam se u kvartu skriva ubica.
Navodno, ako je vjerovati S, u njenom stanu su zagledali čak i u šerpu u kojoj se krčkao ručak, valjda pretpostavljajući da nije mala šansa da je ubica, bježeći iz grada ulicom Moše Pijade, pištolj odbacio baš u šerpu naše komšinice.
Ipak, uprkos detaljnom obilasku svih stanova u našoj ulici, ubicu Belog Raspopovića, kao ni ubicu Samira Usenagića i ostalih žrtava tadašnjeg uličnog, krimi-udbaškog rata, crnogorska policija nije našla.
PSIHO-FENOMENI
Naravno da smo na školskim ekskurzijama redovno pazarili noževe i bejzbol palice. Naravno da smo se krvnički tukli sa „neprijateljskim“ školama. Ali – gle psihološkog fenomena! – skoro svi smo kod kuće imali normalne roditelje, nenasilne, „poštene radnike“ koji su redom dolazili iz ruinirane srednje klase. Među nama je bilo i djece tranzicionih pobjednika, ali oni su i dalje bili manjina.
Jer nasilje i želja za nasiljem komplikovaniji su od jednostavnog zaključka da je neko, nažalost, kod kuće vidio nešto gadno, pa mu ne preostaje ništa osim da „ponavlja obrazac ponašanja“, ili kako se već to pametno kaže kad se gostuje na jutarnjem.
Pojednostavljivanjem i atomizovanjem problema čini se višestruka šteta, jer se eliminiše zajednica kao nešto na šta smo osuđeni i čemu smo dužni, a čitav jedan političko-socijalno-klasni problem svodi se na psihologizaciju i tamo neku, izdvojenu, „lošu porodicu“ koja stvara malog nasilnika, a taj nasilnik onda nasiljem zarazi finu đecu, i onda sve to stigne do TikTok-a i MUP-a.
NASILJE PREŽIVLJAVANJA
Siguran sam da nije nužno vidjeti nasilje u kući, da bi se u nekom začela agresija. Ponekad je dovoljno vidjeti nepravdu. Ako se dovoljno dugo gleda običan svijet kako pošteno radi i muči se da preživi, dok privilegovani uživaju luksuz i moć, može se lako dogoditi da se poželi nasilje, pa i da se nekom, bez objašnjenja, čak i bez razloga polomi nos. Jer iz kuće se može ponijeti lijepo vaspitanje u paketu sa bijesom, pogotovo ako iz primjera cinično zaključimo da sva ta finoća i vaspitanje ne donose ništa osim muku i borbu za goli život.
A ta famozna kuća iz koje se navodno „sve ponese“, mnogo je širi prostor od zidova porodičnog stana. „Kuća“ je čitava ulica, škola, zajednica, grad i država, a kad u toj širokoj kući nešto ozbiljno nije u redu, onda treba biti spreman i na iznenađenja: na finu đecu s noževima, na sjebanu đecu s noževima, na zbunjenu đecu koja moraju da se prihvate nasilja da bi opstala u takvom svijetu.
HAPPY END
Da je bilo načina, vjerovatno bismo i mi tadašnja cipelanja između Koničana i Centraša snimali i prenosili live, a Riśo bi bio glavna zvijezda koničkog instagrama. Ali nije bilo načina, pa su to sad samo sentimentalna sjećanja na maloljetničku agresiju i debilizam prije smartfona.
I da, zaboravio sam da kažem, nedavno sam od nekog čuo da je Riśo, prije svoje trideset pete godine, završio u invalidskim kolicima. Na njega je, valjda, neko pucao i pogodio kičmu. Ili ga je stiglo „hladno oružje“, oštro kao njegov nadimak. A možda je sve to samo izmišljotina Centraša koji bivšem neprijatelju žele sve najgore, zauvijek.
Ali ako je istina, žao mi je Riśa. Žao mi je i djece koja u ovom sjebanom svijetu trpe svakodnevno nasilje. Žao mi je i onih koji su nasilni. Nije mi žao samo onih koji su stvarali društvo iz kojeg se nasilje rađa i reprodukuje, ne samo jer je viđeno u kući, nego jer je toliko dugo svuda oko nas.
Jer borba za preživljavanje je takođe nasilje koje, ako se trpi predugo, može da rodi opasnim plodovima.
A baš to nasilje trpljenja uspješno će se obnavljati dok god politikom i sudbinom ljudi upravlja krimi-kapitalistička stoka željna novca, govna koja se neće osvrnuti ni na šta osim na interes sopstvene nezajažljive guzice. Vjerovatno se neće osvrnuti čak ni kad jednog dana neko mlad, maloljetan, nedužan ili dužan strada od noža ili patike svog vršnjaka. Ili možda završi u kolicima.