Nekritičko udisanje utopijskih isparenja nije zdravo, ali teža je navika prepuštanja apatiji. Između ove dvije pogubne senzacije baulja crnogorska društvena svijest. Kolektiv vapi dilere koji umiju mazno lagati ili gromko proklinjati. I ta mučna deplasiranost traje trideset i tri godine. Prati je obećanje da će iza sedmog brda naše principijelne riješenosti da budemo normalni, zasjati zvijezda. I ta će zvijezda biti Unija.
Crna Gora će, prema freškoj najavi, do 2030. godine postati članica. Ili neće. Garancije u takvim rabotama nema. Mi, dječaci koji smo porasli devedesetih, već otmeno nosimo krizu srednjih godina i uvlačimo stomake dok čekamo. A šta čekamo, i ko treba da nas prozove nije jasno, osim da je rat u Ukrajini šansa.
Bukvalno se to čita ispod demagoških slojeva, nedavno u Atini, na marginama samita, gdje se moglo naslutiti da se lokalne vođe uzdaju u tuđu ratnu sreću. Sa takvom nadom logično ide i strah. Neće valjda sad i Ukrajina i Moldavija prije nas? Već nam se to jednom desilo sa Bugarskom i Rumunijom i još se nismo oporavili.
Najave evropskih zvaničnika na stranu, šta društvu poput crnogorskog uradi jedna tako opsežna i dugotrajna politička fikcija i odlaganje. Kad potraje duže od tri decenije, apatija počne da prinosi grke plodove. Nikakva to nije novost, stvar gotovo strukturna, dakle posao za filozofa.
Lešek Kolakovski kaže:
“Ono što u masovnim razmjerama oduzima ljudima osjećanje smisaonosti života to su svi oni uslovi društvenog egzistiranja koji na drastičan način nameću nepodnošljivu svijest o nemoći pred sudbinom kao nerazumnom i slijepom silom: epohe bez perspektiva, vremena dugotrajne despotije, periodi velikih opasnosti...”
Ako dozvolite da malo prepričam, Kolakovski veli da čak i u tim qurčevim vremenima nastanu trajne vrijednosti, pa je carska Rusija npr. dala Gogolja i Dostojevskog. Ali mi ostali koji nismo rođeni pod carem i baksuznom zvijezdom genija, po ovom Poljaku, nemamo baš mnogo razloga za pjesmu.
„Uzeto u opštedruštvenim razmjerama, osjećanje ljudske nemoći pred uslovima društvenog života normalno stvara razne vrste fatalizma, nameće viziju svijeta kao mračnog apsurda, prouzrokuje život koji se doživljuje sa osjećanjem apsurdnosti, ili, obrnuto, čini ga prijemčivim za varljive i lažne parole. Kad Faladino pitanje 'Mali čoveče, šta sad?' dobije svoju društvenu snagu, lako može postati hrana za fašističke ideologije, koje su, između ostalog, razradile tehniku da pomoću mitologije i zločina utoljavaju društveno životnu glad nadanja.“
Kad nade fali, dakle, dobijamo ubrzanu proizvodnju nadanja. A đe je proizvodnja, tu su zakoni trgovine da osiguraju prolaz robi široke potrošnje. U nedostatku osnovnih životnih obzira, uzima se najmasnija laž. Prodaje se bagatela. Društvo se zakiva u podebljane granice, unutar mitološkog prostora. U takvom jednom društvu diftong EU polako gubi smisao.
Tri decenije se nijansira shizoidna povijest pripadanja onome gdje nas nema. Uspostavom „mi“ i „oni“ odnosa, stalnim odlaganjem i izmišljanjem razloga došlo se do razaranja svih politika povjerenja. Mjerljivi rezultati uvijek su izgovor. Ništa se tu nije mjerilo, samo se čekalo. A šta se čekalo? Sad je valjda jasno, čekao se rat, da se stvari pokrenu sa mrtve tačke. Samo smrt pokreće sa mrtve tačke, u tim divnim integracijama.
O našem EU putu proizveo sam na desetine članaka u minule dvije decenije. Za neki od pustih evropskih projekata, ne tako davno, pisao sam na temu sličnu današnjoj i čupnuo lijep honorar. Pitalo me šta mislim o EU integracijama. Članak je objavljen u novinama, da bi na kraju završio na groblju sajtova. Sahranjen je zajedno sa ad hoc sklepanim portalom, Potemkinovom selom jedne NVO tezge. Evo šta sam zapisao i molim vas, ne zamjerite autocitat, nudim ga tek da ilustrujem divnu nepomičnost političkog života.
„Predugo traje priča da bi bila uvjerljiva – postoji, da prostite, životni vijek generacije unutar koje bi bilo poželjno da smjestiš svoju političku agendu i privedeš je razumnom kraju. Ako ti plan probije petoljetku, nije problem, ako se protegneš na dekadu, može da bude opravdano, pa čak i korisno – ali ako već dvadeset pet godina uporno tapkaš u jednom istom dupku, ako se protegneš u dva milenijuma i svojim političkim marketingom obujmiš kvarat stoljeća, onda budi spreman da ti ljudi više ne vjeruju, a da priča o jedinstvu i pridruživanju pokreće mračne fantazije o raspadu, kraju i parolaškom ukrivanju prave prirode stvari“.
A koja je prava priroda stvari? Jesmo li opet na onom mjestu, druže Kolakovski, usred fabrikovanja svijesti bez iluzija i bez nada, sa nagovještajima koji govore da je život glup i apsurdan. Ima li stvarno veze je li EU spremna za Crnu Goru 2030. Ili 2040? Ako mene pitaš, snage ne fali, možemo da guramo do pedesete. I da nam je malo!