Ne čini mi se da je priča o uspjehu muškarca na račun snažne žene istinita. Možda zato što uspjeh djeluje kao relativna stvar, a slava uvijek ne znači sreću. No, ako je i u određenom smislu istinita, svakako nije podstrek ženama, niti u toj priči ima slobodarske dimenzije. Dati ženi apstraktnu ulogu snage, držanja doma i porodice, takođe je instrumentalizacija.
Shvatila sam da moja priča o ženi i napretku mora poći od crnogorske žene i da svaki put treba ponovo isticati da je Crnogorka najveća žrtva patrijarhalnog sistema, najsvjetliji primjer pogubnosti vjerovanja da uspjeh stoji na njenoj snazi, iz kojeg je samo dobila ulogu žrtve i poređenje sa nosećim stubom kuće.
Ništa više naše babe, a često ni majke nijesu viđele od tog pasivnog položaja. On je naučen i prenosi se sa koljena na koljeno, kao kakva sveta priča, a u stvari je sveta odanost patnji i mitologizacija žrtve kakva bi zapanjila i starog dobrog Mišoa (Henri Michaux 1899 – 1984), francuskog cinika koji je sa putovanja iz Azije donio najljepše i najradikalnije zabilješke o kulturološkim karakteristikama nekoliko azijskih naroda.
Mišoova žena Marie-Louise Ferdiere umrla je 1948. od teških opekotina zadobjenih nakon što je samoj sebi slučajno zapalila spavaćicu. Nakon toga, Mišo je objavio zbirku pjesama Opet nas dvoje (Nous Deux Encore), počeo da eksperimentiše sa drogama i postao jedan od najpoznatijih francuskih i belgijskih pjesnika prošlog stoljeća. Da li je kakav Crnogorac potaknut svojom ženom postao pjesnik, moguće, samo se ta inicijalna inspiracija raspukla u opšte mjesto, zabila u kućne elemente i šerpe od rostfraja iz kojih malo koja Crnogorka izlazi, nerijetko ponosna što je ograničena, sa jedne strane duhom pretkinja koje nijesu spomenule da treba bolje, sa druge strane voljom muža koji svetu tajnu pokornosti prenosi sa majke na ženu, sa iste one majke koju niti jedan obožavani sin nije spasio ropstva kao najtežeg oblika slave. Rob porodice, najveći kompliment nahijske Crne Gore.
Obje moje babe sahranjene su u crnogorskoj nošnji, o tome se mnogo nije govorilo, to se podrazumijevalo i možda je to jedina stvar koje su te mučenice, suštinske glave porodica mogle da zahtijevaju, da zatraže i da na njima insistiraju. Nema to veze sa zemljom, nacijom, patriotizmom, nisu one znale ni za kakvu drugu domovinu osim tog krša, kao što nisu ni osvijestile da samo nekoliko desetina kilometara od njih, nekad i manje, postoje žene koje se još prije dvadesetih ne umotaju u crne krpe za kakvim daljim rođakom.
Nije se baba stigla zapitati da li postoji svijet drugačiji od onoga u kome vas ni djeca ni unučad ne zapamte drugačije nego kao zabrađenu crnilom koje vrijeme ne ispira. Navika je čudo a muke rijetko fali, pa se crnina odomaćila toliko da sam kao dijete sa čuđenjem gledala kako baba raspušta i češlja dugu sijedu kosu, meće je u dvije pravilne pletenice koje se na vrhu glave mimoilaze, i taman da baba podigne pogled i da vidim bolje taj prizor, crna krpa je već stavljena, da glava ne osramoti korotu.
Patnja se nosila kao ordenje, simbolično i suštinski, odjeća je komunicirala, i zamišljam kako su se u mimohodu te crnine prepoznavale, saosjećale i razumjele, bez ijedne riječi, jer riječ je u Crnogorke bila ograničena. Moglo se pričati o svemu, ali se o osjećanjima nije često govorilo. Mogla je prekoriti snahu ili jetrvu za kakvu štetu u nastanku, braniti zeta od ćerkine patnje, radovati se gostima i obrtati kutlačom do beskraja, ali o samoj se patnji nije govorilo, tu su emocije bile zatočene, kao zvijer koja bi jednom puštena sve progutala.
Kakav je to paradoks, da žene koje zrače tamom ne govore o njoj; je li to neko prastaro prokletstvo da se potiskuje i čuva, da se taji i da se onda to nikad raspetljano breme nesvjesno prenosi na sljedeće koljeno, kao klupko tišine i samozatajnog očekivanja da će se u svijet ići sa osmjehom, a sebe okameniti, što se kod nas jako cijeni. Nije to neiskrenost koliko naučena žrtva i trpljenje na koje se ni najrođenijem ne smiješ požaliti da ne bi pokazala slabost. Pokazati se u svojoj muci, odčepiti taj čir razgovorom, olakšati sebi, nije Crnogorcima bogzna kako bilo blisko - Crnogorcu iz sujete i junaštva iza koga i za čiju korist je krio sramotni čin patnje, Crnogorki iz snage.
Ni od junaštva, ni od snage, kao glavnih mitova u svakoj crnogorskoj porodici, niko nije imao koristi, jer su nas naučili da se pretvaramo, da izgaramo za lažni ugled, za komšijsko mišljenje i to nas danas koči, ne samo da budemo iskreni, nego da budemo sretni, taman kao kakve potomke robova, koji kad žive pristojno osjećaju da izdaju pretke, kao da se ogriješe o njih svaki put kad su srećni, jer je jedino hladno podnošenje potvrda te međugeneracijske kopče. A kopča je preko košulje zagrizla duboko u meso, i teško se skida, nikad ne popušta.