U dva aprilska dana 1995. godine spaljeno je i srušeno romsko naselje Božova Glavica u Danilovgradu, na čijem je mjestu kasnije izgrađena Policijska akademija. Nedaleko od mjesta zločina podignut je i Forenzički centar, a trokut bezbjednosti zatvara zgrada Centra bezbjednosti, na par minuta hoda.
Ironija je nekad čudesna, tamo gdje policijski pitomci rade tjelovježbu, preko puta laboratorije i učene krim-službe, gorio je nečiji dom. Djeca su kombijima odvožena u Podgoricu, u ranu zoru koju će pamtiti po kukanju, dimu i paleži.
Pogrom u Danilovgradu krenuo je nakon jednog silovanja za koji su bili osumnjičeni mladići romske nacionalnosti. Više niko ne pamti je li slučaj presuđen, dokazan, šta se desilo pravno i faktički; samo imamo nekoliko međunarodnih presuda koje su kasnije obeštetile prognane ljude, između ostalog i zato što je policija odobrila nasilje i asistirala u lomači za nedužne.
Trideset godina kasnije, Crna Gora je na istom mjestu. Rulja je krenula ulicama Podgorice da u pratnji policije traži pravdu, nakon što su turski i azerbejdžanski državljani, trojica, povrijedili jednog mladića iz Podgorice. Napad se dogodio u naselju Zabjelo, gdje su čovjeka izboli nožem. Debata o imigracionim politikama, koja već neko vrijeme raste na društvenim mrežama, prelila se na ulicu.
Navijači, kvartaški osvetnici, "lokalni momci" sa bejzbolkama, krenuli su kroz Zabjelo, a nisu zaboravili ni našminkane ulice City kvarta. Demoliran je restoran jednog turskog državljanina, a neki domaći restorani su povukli svoje prisustvo sa aplikacije Glovo, kako bi turske dostavljače pritisnuli ekonomski i pokazali solidarnost sa crnogorskom žrtvom. Premijer Milojko Spajić je pod pritiskom momačke snage i kapuljače naprasno ukinuo bezvizni režim sa Turskom. Učinio je to, naravno, objavom na društvenoj mreži X. Slike hapšenja desetina Turaka, svemu su dale dodatnu notu panike i vanrednog stanja, na tragu vojne hunte.
Država Crna Gora se kao pravni i politički sistem raspada. Vladine politike očigledno vodi gospodin Slučaj i stihija. Imigracija se dosad gledala samo kao sredstvo da se namakne novac – makar bio prljav, a sad ceh treba da plate proleteri koji razvoze hranu.
Rulja je dočekala svoju tačku; lako je zamisliti ko bi je mogao preuzeti i komandovati njome – pravoslavni fundamentalizam i islamofobija već godinama čekaju pravu priliku da refren o „kukalim bulama“ postane postmoderna stvarnost nove desnice. Prve glave državnog aparata cvikaju od uličnih bandi i sumnjivih formacija koje se samoorganizuju kao čuvari reda. Fašističko nasilje nije samo sebi cilj – ono ukida funkcije prenosa političke misli i demokratskog odlučivanja, kako bi se taj proces zarobio. Trend je jasan: nedavno su mračni vigilanti ljude branili od pedofila, potom je izborna volja u Budvi čuvana upadom lokalnih „momaka“, da bi sada crne kapuljače de facto preuzele komandu nad državnom vlašću u kojoj je predsjednika Skupštine donedavno čuvao kriminalac.
Rulja, kao i svaka druga, ne želi nikakvo ispunjenje pravde – ona traži da se politički izrazi. Teren je pripremljen, mržnja praktikovana na internetu sad je postala legitiman protest u grlima pravednika.
Huxley kaže: „Najsigurniji način da raspiriš krstaški pohod u ime neke dobre stvari jeste da ljudima obećaš priliku da nekoga zlostavljaju. Mogućnost da uništavaš mirne savjesti, da se ponašaš loše i svoje loše ponašanje nazoveš ‘pravednim gnjevom’ – to je vrhunac psihološkog luksuza, najslađa od svih moralnih poslastica.”
Malo je luksuza za jedne domicile u državi Crnoj Gori, koja se ovih dana šepuri na stranicama Fortune magazina kao "hub za milionere" i ekonomska državljanstva. Bez javne politike i snažne akademske zajednice, bez strukovnog etosa i stabilne vlasti, bez Ustavnog suda i političke kulture, Crna Gora se svela na protočni bojler kroz koji prolazi prljavi keš. Sa tim novcem dolazi nekontrolisana imigracija, koja postaje bauk. Političko silovanje koje traje decenijama akumuliralo je bijes i generacije mizoginih, ksenofobnih i nepismenih pojedinaca koji bi pravdu da dijele preko štangle i iPhonea.
Deregulisana “snaga države”, ona iz vremena DPS-a koja nam je bila toliko mrska, sad se čini kao nedostižni ideal reda, koji je makar pokušavao da maskira svoje kriminalne temelje. Sad je sve ogoljeno, nož je bljesnuo, da osvijetli spremnost i momačku snagu. Ta nova snaga želi da joj se povinuju naša djeca, naše ćerke, koje će oni štititi od silovanja.
Ne zaboravimo, najbolja je zaštita prevencija: patroliranje, ubistvo i klanje –plemenska svijest koja je nagonska i destruktivna. To je slika društva koje ne može da riješi ni fekalni otpad, a kamoli jedan od najvećih izazova sadašnjice – imigracionu politiku. To je društvo osvetnika, poniženih mužjaka koji čekaju svoju šansu da povrate dostojanstvo. Država ih opslužuje, prevodi nasilje u eufemizme i medijski ga pegla kao politički stav. Tamo gdje je država nedostatna, priskočiće "momci". Problem nejasnih i sumnjivih politika useljenja, kontrole i bezbjednosti, sad su došli na dnevni red agilnije garde od ovih mlakonja na vlasti. Nikome ne pada na pamet da preispita neoliberalnu piramidu koja proizvodi nasilje, koja razara društvo zbog profita i krivulje rasta, koja razvojne i populacione politike vodi suvom pragmom kamataša i multirentijera...
Ulična demonstracija moći je u toku, i ona će biti politična umjesto našeg japi premijera, koji samo misli o kriptovalutama i ne bavi se „seoskim“ temama. A selo gori, samo što nije buknuo grm u kome leži zec lažne liberalne podvale da živimo u društvu prava i građana.