Upravo sam začinila piletinu i rukama od karija koji se teško spira i dugo ostaje na koži prstiju pokušavam da napišem par redaka o neplaćenom kućnom radu, izazovima domaćičenja i nemiru nestvaranja. Zašto svakodnevno sebe prekoravam da ne pišem dovoljno i zašto ne odolijevam opšteprihvaćenom mišljenju da žena svakodnevno treba da kuva? I zašto umjesto spremanja ručka naprosto svaki dan ne napišem pjesmu, pa bih umjesto uzaludno utrošenih dana imala zbirku pjesama?
Kad bi me neko pitao što mi je najljepše bilo u djetinjstvu, rekla bih činjenica da je moja majka uvijek bila tu. Sjećam se da mi je bilo neobično kad ode da sadi lubenice u Ponarima ili kad predveče izađe da nahrani kokoške, jer nam je to bilo jedino odvajanje, iako sam je i tamo najčešće pratila. Jedino mjesto koje bi nas na par sati razdvojilo bio bi njen odlazak na saučešća, kad bih morala ostati sa starijom braćom kod kuće. Sveprisutna, nježna majka, posve strpljiva za dječje dileme i uvijek nasmijana. Oreol sreće stavljen u najranijim godinama, koji je i sad najvažniji osjećaj što imam. No, to je djetinjstvo i jedna perspektiva.
Kad razmislim van sebičnih potreba previše maženog djeteta, dakle kad iz današnje perspektive pogledam ulogu svoje majke voljela bih da je išla na posao, da je ustajala da obuče novu bluzu, našminka se i popije prvu jutarnju kafu sa kolegama i koleginicama. Možda bi imala priliku i da neđe putuje, da vidi nešto van republike u kojoj je rođena i djeluje izvan želja svoje djece, danas djece svoje djece i tako u krug. Za razliku od mog oca, koji u svakom razgovoru zapođene priču o doživljajima sa posla, prijateljstvima koja je tamo stekao, putovanjima na kojima je zbog posla bio, doživljaji moje majke su uskoporodični, njene radosti su u svakodnevnom, suviše običnom da bi se životna radost vezala za to. Neprimjetan život sa aspekta društvenog rada, još neprimjetniji sa ekonomskog stajališta, jer moja majka nikad nije donijela platu kući, niti je uložila svoj rad u državne obveznice. A opet, ima li što društvenije nego uložiti vrijeme u druga ljudska bića i naučiti ih da je to važnije od svega materijalnog? Ali to je toliko apstraktno dostignuće da ga niko van literarnog ushićenja i ne računa.
HEROINE & MUČENICE
Danas dok radim od kuće, a pored toga većinu vremena provodim u kuhinji ili u kupovini ili pod pritiskom da li odložiti pranje suđa za sjutra, drugačije posmatram ulogu žene. Sve te majke koje su stizale da se mimo kuhinje, bašte i čega sve ne posvete muževima i djeci, izdvoje vrijeme samo za njih, čine se najveći heroji. Nema tih doktora nauka, tih profesorica i službenica koje su za mene društveno korisnije od domaćice usmjerene ka porodici. Čak bi rekla da crnogorsko društvo počiva na od zvaničnog posla oslobođenih žena, koje robuju gomili pritisaka, a najviše od onog da se tvojim poslom smatra baš sve jer nemaš tačno definisan posao. Dakle, ispada da su naši heroji nužno društveni robovi.
Ako su crnci i Crnogorci u mukotrpnom rudarskom iskopavanju poetski približeni, onda bez ikakve patetike i stilske figure treba povezati crnogorsku domaćicu i eksploatisanu crnu ženu. Dok su već rasno marginalizovane crne žene bijelim ženama čistile i bejbisitovale, dok se istovremeno najveći krik feminizma – dakako onog najproblematičnijeg radikalnog – slušao sa adresa bijelih žena, crne žene nad čijim položajem niko nije empatijski zastao, vodile su svoje višeslojne bitke, trpjele mnogostruke pritiske od kojih je ekonomski jedan od glavnih. Dok su bijele srednjoklasne žene tražile jednake plate i iste uslove rada, pravo da se formalno izjednače sa muškarcima, crne žene su bile ne samo ispod muškaraca, nego daleko ispod bijelih feministkinja, koje stvarni klasni problem nijesu ni vidjele, jer im je klasa često bila stvar sopstvene, individualne udobnosti.
Crnogorska domaćica, koja naizgled parazitira na plati svog muža, takođe je višestruko pritisnuta: samom činjenicom da je kući, a tu nema jasno definisanog posla, pa ni njegovog formalnog završetka, da se osjeća inferiorno jer nema svoj novac, dakle nema nikakvu mogućnost ekonomskog, a onda ni bio kog drugog odlučivanja, a dodatno, kao i crne žene, za druge žene u društvu koje su u boljem položaju je gotovo nevidljiva. To je podrazumijevani posao na kom počiva porodica, koja bi se jednim njenim ne raspala, ali ona nije u mogućnosti reći ne jer je ucijenjena i društveno obeshrabrena da takav svoj položaj definiše, a kamoli da ga modifikuje.
Birgit Jirgensen, Kecelja za domaćicu, 1975.
Ako zaposlena žena može zahtijevati podjelu poslova i vanjsku ispomoć u kući, domaćica ne može, jer joj se ne priznaje veći obim posla i porodični pritisak. Nenaviknuta na to da se neko pohvali za kućni posao, da se bude zahvalan što neko stiže i da kuva i da obavlja sve poslove ili na to da je se ohrabri da nedajbože neki posao ne obavi ili odloži, Crnogorka u kuhinji je najopštije mjesto među svim mučeničkim. I to se transgeneracijski prenosi bez obzira na status i društvenu poziciju.
Iako nemam porodični pritisak da svakodnevno obavljam uzaludan kućni posao, jer moj suprug druge stvari smatra prečim, kad pogledam pošteno, duboko u sebi osjećam da je to zadatak koji moram obaviti jer će okolina biti razočarana ukoliko zbog pisanja teksta ne bude ručka. Da stvar bude gora – apstraktna okolina. I nije to stvar samo mog intimnog osjećaja nego činjenice da se oduvijek od žene u Crnoj Gori očekuje da drži kuću, onda kad je nezaposlena, naučnica, ili prodavačica u marketu jednako, baš zbog toga što muškarac nema grižu savjesti ako ne usisa kuću i ne raširi veš, jer njemu može biti da se samo posveti jednom poslu i bude servisiran, očekujući da žena može stići sve i da, biće razočaran ako se to ne dogodi.
SAMOKAŽNJAVANJE
Kao što crnogorski muškarac genetski nije naučen da osjeća sitnokućne poslove kao ozbiljne djelatnosti koje oduzimaju jednako vremena kao kopiranje ili slaganje artikala u piljari, on u najvećem broju slučaja nije naučen ni da prevaziđe svog oca koji je na žene gledao neodvojivo od kuhinje. I taman da završim misao, primorana sam je prekinuti jer moram da provjerim je li pile pečeno, moram oljuštiti krompir jer sve to neće uraditi niko drugi, šapuću mi pretkinje, jer su uslovi pod kojim žive crnogorske žene posebni i samo one u tome sa lakoćom plivaju. A produktivost, nauka, kulturno uzdizanje i autonomija na stend baj, iako to vrijeme neće doći nikad jer niko neće reći da je kućni posao uzaludan i manje vrijedan od nauke, a kako stići oboje?
Puna paradoksa, mazohizma, katkad i samokažnjavanja, pozicija žene u kući zanimljiva je društvena dijagnoza kojoj treba pridati dosta pažnje. Istovremeno dok liberalni kapitalizam spolja zavodi obaveznu podjelu poslova među polovima, koja se kao trend uvozi i izgleda dosta vještački, lakoća i prirodnost žene koja stoji nad šporetom još više brine. I nije stvar podjele posla, nego poštovanja i uviđanja da se nekad može i bez kuvanog ručka, da se može provesti vrijeme mnogo kreativnije i ljepše, mimo zakazanih ručkova i spiskova za kupovinu, jer je život više od dinstanja, a žena više od dobre domaćice. Kod nas postoji izreka da je neka žena toliko čista da joj se sa pločica može lizati. To je kriterij crnogorskih žena kad hvale drugu ženu, to je poraz našeg samopoštovanja, pa se nekad čini da patrijarhat počiva ne samo na muškarcu, nego i na odnosu žene prema drugoj ženi.
Hrvatske drugarice iz organizacije fAKTIV prošle godine imale su sjajnu parolu za osmomartovski protest – Štrajk na ulici, štrajk u kuhinji. Valjda kuhinja nekad postane revolucionarno mjesto!
Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.