Ako može, ne bih da sam dio političke imaginacije Aleksandra Vučića. Osnovano sumnjam da je riječ o čovjeku koji sanja reptile. Pasivna agresija koju je uveo u tradicionalni šovinizam, naročito me plaši. Budistička smirenost u znoju i perfektno ubijanje smisla tonom zlovolje. Vučić je shvatio da je politika medijska slika, a da je gluma njena srž. Uloga balkanskog psiha, nametnula se sama. Taj odavno nije huškač u graji, već smireni tehnolog suspregnutih emocija. Patnik i žertva u goloj vodi vlastitog prenemaganja. Njegova uloga je ljuštura iza koje se savršeno krije ukus za vino. Ukus je karakter, reče pjesnik. A karakter, sudbina.
Sudbina je htjela da taj psihološki profil nađe svog parnjaka koji cupka i zaigrava kolo. Tako je Vučić sreo raskalašnog frajera i žovijalnu pojavu Dritana Abazovića. Sjetimo se kako su njih dvojica onomad kusali rujna vina. To se zove politika. A kažu da će se zvati i Otvoreni Balkan.
Otvoreni Balkan je očigledna američka spletka i politički recept koji ne razumijem. A ne razumijem ga jer ne postoji. Barem ga nema u analizi, u brojkama, u politički artikulisanim projekcijama. Ne postoji jer se o njemu govori na vinskim degustacijama. Uglavljuje se preko kanapea & kanabea. Možda će i Fashion TV promovisati inicijativu, to ne znam, ali plan je da se raji nametne politički sadržaj kojeg nema.
Šta vas briga za detalje, Otvoreni Balkan znači da se države druže i to mora ispasti dobro. Tako nas uvjerava stari dobri Ujak Sem. Politički savez sa zemljom koju vodi Aleksandar Vučić, rekoh li, ne bi bio na mojoj listi prioriteta. Zar nije ljepše sačekati, pitam se, kad ionako već čekamo trideset godina. Ili da makar djelić tromosti EU integracija okrenemo ka temi Otvorenog Balkana. Možda da prvo otvorimo neka poglavlja, pa da onda otvaramo Balkan, ili da se postave neki kriterijumi, benčmarksi, kurci-palci, pa kad sve fino štrikiramo, da se rujna napojimo vina.
Tako nešto mislim, u rijetkim trenucima kad o tome mislim.
Sa druge političke strane, da muka bude kompletna, vidim isto manipulaciju, stoga javno priznajem da nisam i nikad neću biti ekspert za geopolitiku kao DPS banda koja bi nazad na vlast. Oni bi, da podsjetim, da me spase od Putina i jopet zajašu pod vođstvom oca nacije. Moje je samo da prihvatim da budem uzjahan i u tome nađem spas od rata koji samo što nije. Regionalni eksperti se unajmljuju, kolumnisti narikače iz regiona, drugosrbijanski proroci, sve što je van Crne Gore bi da je prikaže kao jedan beslovesni kusur, statističku premisu koja se najbolje vidi spolja.
Možda je to tako, ali meni se čini da Crna Gora ima unutrašnju dinamiku drugačiju od srpske, republikosrpske ili bosanske. Šećer mi naročito padne kad neko siluje tezu da je Otvoreni Balkan bukvalno smak svijeta.
Šta onda čovjek da misli? Kako da zauzmem stav kao fizičko lice. Bez škole i diplome za sitna politička crevca, mislim da bih u grdnom slučaju odluke cinculirao na granici Otvorenog Balkana i zajebavao sve redom do granice dobrog ukusa. Naročito bih zajebavao Amerikance, jer su tako zaslužili.
Ne bih zakoračio u taj savez zbog prve rečenice ovog laičkog razmatranja, dakle zato što ne želim da budem dio političke imaginacije Aleksandra Vučića. Ali to je samo moje. Možete vi da nađete neki bolji razlog. Recimo, nekakav princip. Ako je sve sporo, ako je sve nedostižno, ako je EU šargarepa, ako sam na to navikao, vala ne bih ni da mi je neko sjarda u usta preko noći, da me neko napuši šargarepe u ime balkanskog bratstva i jedinstva.
Ne, vala, pa da se Tito digne, a ne nesretni Aca Vučić.