Birajući Fejsbuk kao medijum svoje političke propagande, svodeći svoje proglase na montiranje mimova i upotrebu emotikona, Demokrate Crne Gore državnu politiku za koju odgovaraju svode na privatni prostor jedne društvene mreže.
Nepotpisana saopštenja, aljkave montaže i pastiši kojima brane svoje lidere otkrivaju suštinu jednog nedemokratskog i anonimnog svijeta u kome format nije važan. A kako u politici sve zavisi od formata, odnosno forme, to znači da nam Demokrate iz papuča i bademantila, preko kokica, ili iz spavaće sobe, uređuju politički prostor kojim vladaju ni manje ni više nego potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova.
Tako se od državnog novca koji se ulaže u partije širi tabloidna primitiva, ratoborni prč u danima žalosti i dolazi do paralelne realnosti u kojoj se Demokrate gube. Vjerujem da su izgubljeni, jer kako drugačije objasniti da momčad u danima žalosti i šoka kad se oplakuju žrtve masakra na Cetinju sami sebe predstavljaju kao najveće žrtve, samo zato što je neko pozvao na njihovu odgovornost.
DPS je bio drugačiji – postojala je dobro uigrana, nešto sporija ali fanatična armija jastrebova po redakcijama koji su doslovno zastupali interese vođe. Svodeći odnos sa građanima na Fejsbuk, Demokrate iz svoje privatne sfere koju ne poznajemo, iz svojih zatvorenih partijskih katakombi pumpaju žutilo na koje se ne može ni referisati. Dok ste jedan režimski DPS medij mogli definisati zvaničnim jezikom struke, ovdje se već diramo ispod stola, Demokrate nas vode u svoje vešeraje i podrume, gdje se rađa vrcavi duh njihovih partijskih saopštenja.
Zapravo je riječ o strategiji razgradnje države i građana, dakle međuodnosa koji je zasnovan na odgovornosti i etikeciji koja koliko je moguće pokušava da normira zvaničan ton na kome se jedno društvo može graditi. Naprotiv, Demokrate crtaju strelice, oponašaju kurire i informere, umeću jebozovnu muziku i partijski argo ispod svojih montaža, te skriveno iza kolektivog potpisa vrijeđaju građane, pozivaju na budnost i suštinski — šire paniku.
U danima nakon masakra ta vrsta panike nije ništa drugo nego korak do destabilizacije. Zašto zaboga to rade sa pozicija vlasti? Iz straha, moguće, i zato što se nadaju da cijeli proces kontrolišu, da ga mogu okrenuti u svoju korist. Ipak, politika je malo komplikovanija rabota i ovakvo paramedijsko ponašanje okreće javnost protiv samih Demokrata. Ovog puta ne zbog mafije, srpstva, crnogorstva, nego zato što postoje neke nepisane granice ispod kojih se jednostavno ne ide. Kad su dani nacionalne tuge, prosto se ne baviš svojom guzicom.
Demokrate valjda nisu u stanju da shvate da dizanjem graje zapravo samo pokazuju koliko je protest za smjenu ministra Šaranovića kulturno okupljanje, svedeno na zahtjeve koji su prikladni. Zahtjev da ministar podnese ostavku upalio je crvenu lampicu koja je partijsku družinu gurnula u borbeni moral, te ogolila fanatičnost. "Prodavci kirbija", kako ih nazva jedan prijatelj, sudaraju se sa realnim svijetom u koji nikad nisu zakoračili van stranačkog drila i seminara.
Obrisi političke deluzije koju prodaju kao čast već se uveliko ismijavaju kao politička bizarnost. Parole "Časti mi", "Mir je naša nacija", sve te narodne nošnje u spotovima, ekumensko trućanje i militantna posvećenost kiču, samo su simptomi jednog političkog projekta zasnovanog na borbi protiv DPS-a, partije kojoj sve više liče. Zar nisu Šaranović i Bečić bez dana radnog staža ušli u svoje funkcije kao Bulatović i Đukanović? Nisu li Demokrate oni koji ističu svoju istorijsku misiju na isti način kako je činio DPS.
Na kraju, to su dvije partije koje u svojim saopštenjima preprodaju mir u danima kad mira nema. A to je opasno. Protiv toga se ljudi bune, iz toga se rađaju nemiri. I da, zbog toga se, kad-tad leti sa vlasti.