Balkanski narodi žive među zastavama, poznaju njihove istorijate, bijela polja, rujna polja, orlove i krune. Balkanski narodi misle: te zastave su stvar opšte kulture! Ali, avaj, sjeverno od Sutle, zapadni je svijet prestao da brine o lokalnim dezenima. Poneko tek pokaže brigu za Balkan, ili pošalje koji dinar u pravcu južnih postaja. Jedna od takvih osoba zove se Rita Sahatčiju, u svijetu poznata kao Rita Ora. Ta je imala sreću da se rodi na Balkanu, a duplu sreću da ga napusti prije nego što je prohodala.
Vjerovatno ste čuli šta se desilo na mađarskom koncertu Rite Ore i šta je najedilo kosovske fanove. Pjevačica se, greote, zabunila kad su joj bacili srpsku trobojku: pomislila ženska glava da je zastava Mađarske, pa nastavila da cijuče i zapijeva kao teški daltonista. Ko je gledao sa strane stvarno je mogao pomisliti da nazoči pasuljijadi u Ljubiću kod Čačka, a ne Szeged Youth Festivalu u Budimpešti.
Mnogi ponosni Albanci brzo su zaboravili koliko su ponosni što je Rita Ora dostojna unuka svoga đeda, kosovskog režisera Besima Sahatčijua. Mnogi pravednici nikad neće zaboraviti ovu strašnu izdaju. Kao da Rita Ora ne smije da pogriješi, kao da nije Britanka, a Kosovo daleko. Ali na stranu Ritina dirljiva sudbina i njeno javno izvinjenje, zgodan je trenutak da se prisjetimo jednog srodnog slučaja sa zastavom. Bilo je to prije sedam godina kad se pokazalo da između Albanaca i Srba kao dvije zavađene strane, ne postoji ni elementarni dogovor oko osnovnih simbola mržnje.
Godine 2014, kvalfikacije za fudbalsko prvenstvo Evrope igrale su Srbija i Albanija. Negdje pred kraj prvog poluvremena, preciznije, u kobnom 42. minutu, iznad Partizanovog stadiona se ukazao dron sa zastavom Velike Albanije i dva herojska lika.
Tih dana srpski tabloidi imali su dvostruku edukativnu ulogu. Tehnološku i nacionalnu. Valjalo je objasniti naciji šta je dron, kako se njime upravlja, koje baterije troši, ali i ko su gospoda Albanci na stijegu. Sila nacionalnih medijskih poslenika udarila je po Vikipediji da pronađe bazične podatke o rođenim arhineprijateljima koje, jebiga, narodne mase u datom trenutku nisu poznavale.
Kucnulo je pet minuta slave za Isa Boljetinca i Ismaila Đemalija - redakcije su ofrlje krokirale njihove portrete pred zgroženim srpskim življem koji je za njih prvi put čuo. Istorija se doslovno dogodila u par klikova i nakon pisanja Blica, Kurira i ostalih, Boljetinac i Đemali su posthumno i sa velikim zakašnjenjem najzad postali crne beštije svekolikog srpskog življa.
Nije samo Rita Ora van tokova, reklo bi se, nego do temeljenog neznanja dolazi u prvim redovima borbe za prvenstvo nad kosovskom ravnicom. Grozno nepoznavanje dušmaske povijesti nije samo pokazala srpska, dronom napadnuta strana, već i albanski provokator koji je izabrao likove sasvim nevažne drugoj bandi. U tom otužnom događaju, poneko bi mogao vidjeti svu izolovanost lokalnih meganaracija za koje se žargonski gine, naročito poslije treće čašice.
Ali ima tu još korisnog nauka. Koliko god se iz Beograda svako malo najavljivao ratni pohod i odmazda protiv vjekovnih neprijatelja, ispod te huškačke etikecije i PR zveketa nastupa realnost dva tragično odvojena naroda koji zapravo ne znaju ništa jedni o drugima; sudaraju se dva jezika i dvije kulture bez elementarne komunikacije sa susjedom.
Nacionalna paranoja je stvar poremećenog uma i Rita Ora se ovih dana upoznala sa tamnom stranom identiteta koji je toliko puta sa ponosom predstavljala u visokom društvu. Ni prva ni posljednja koja se izvinjava rulji, jer rulja i njeno neznanje, njen primordijalni refleks i pljuvačna žlijezda zapravo formiraju politički okvir nad kojim lepršaju naše krasne balkanske zastave. Sa jarbolima zabodenim duboko u krv i tlo. Sa bijelim poljima, rujnim poljima, krunama i orlovima, kao savršenim oznakama jedne proizvoljne istorije bez značaja.