Zamislimo da je grupa građana juče iznad Bijele kod Herceg Novog postavila golemi metalni kurac koji dominira pejzažom tog primorskog mjesta.
Zamislimo da je najprije izgrađen vijugavi put do samog kurca, i da su portali objavili kako je kurac „osvanuo“ iznad Bijele. U carstvu pasiva i neodređenosti, kurčevi osviću, stvari se dešavaju i izdižu bez jasnog plana i objašnjenja. Lako je zamisliti da bi to moglo nekome da zasmeta. Sasvim razumno bilo bi pretpostaviti da neko pita: koji će nam kurac kurac iznad Bijele? Ali znate onu staru, svršenom poslu mane nema, na šta lokalni neimari u svom kurčenju tradicionalno računaju. I zato imamo problem.
Zapravo, problema nema. Iznad Bijele nije podignut metalni racku, nego je vozdignut metalni krst „da Arnautiima i latinima i potomcima genocidni turaka Bode oci”, kako to lijepo sroči jedan čitalac portala Boka news. Krst nad morem ne smeta državnim organima koji nisu vidjeli da se neko gore na brdu mrda. Cijeli graditeljski poduhvat nesmetno i bezgrešno je obavljen, pravoslavnom akupunkturom zaboden je žeženi metal u zemlju, kao da je vasiona disala i kompresovala svoju snagu da gradnja urodi strašnim plodom. Jer strašan je simvol krsta, štono reče vladika Rade.
Opet, budimo pošteni, da je grupa građana na brdo iznijela metalni kurac, koji bi morala transportovati kamionima, uz mobilizaciju mašina i stručnog kadra, da li bi to bilo dozvoljeno? Zar se ne bi na pojavio inspektor Radiša ili pandur da ispita šta se to gore koji matrak dešava. Zbog jednog običnog metalnog penisa, potegli bi se detaljni planovi, moratorijumi, propisi o gradnji na javnim površinama. Sva sila kazni i zateznih ukaza kojima se čuva prostor da ne postane rasadnik kuratih oblika.
Ali ništa od toga nije se poteglo povodom krsta.
To može da znači samo jedno - da sami oblik metalne strukture oblikuje državnu volju. Raspored šipki i varenih spojnica učinio je da država ne vidi samu sebe. Država Crna Gora je zapala u trans, ili je slijepa, ili slijepo vjeruje u simbolički potencijal metalne konstrukcije sa kracima. Kako god bilo, pomenuti oblik stavljen je iznad svih zakona, koji sljedstveno gornjoj postavci, valjaju još samo za kurca.
U daljem prevodu sa staroslovenskog to bi glasilo ovako: sve što gradite možete graditi po zakonima, dok se krstovi mogu podizati kako se nečijem kurcu ćefne. A sami kurac ne možeš podići, pa sve da si vladika! Očigledna nepravda prema kurcu i drugim nekrstolikim oblicima nije novost. Sve to nije počelo od juče i neće se završiti sjutra. Riječ je o faktičkom dokazu jedne strukture iznad države koja vlada gradnjom po svom nahođenju. Ta se struktura zove Srpska pravoslavna crkva.
Nego, šta da radimo sa građanima i građankama koji poštuju pravila i plaćaju poreze? Šta sa onima koji bi htjeli da na brdima nema ni kurčeva ni krstova, nego da su brda iznad naših lučica lijepa i čedna kako ih je upravnik vasione stvorio. Ti građani i građanke ovih dana će se suočiti sa novom predstavom.
Naivni su već krenuli na portal Radija Svetigora da se dana 10. jula iz prve ruke obavijeste o detaljima divne gradnje. Ali tamo ni riječi o krstu iznad Bijele. Provjerena taktika, graditelj se ne čini vješt, a stvari se dešavaju same od sebe. (Nota bene: da je iznad Bijele osvanuo osrednji kurac, SPC bi na svom sajtu osudila paganluk i nemoral u našoj maloj vali, a veliki krst nije dostojan ni slova.) Svetigora javlja da je ruska mirotočova ikona dolazi u Bar, da se u Bijelom Polju služi Andrejevska liturgija, ali ni riječi o metalnom divu iznad Bijele.
Sve je to već viđeno, crkva će se uskoro pozvati na narod, na nedohvatnu volju promisli. Neka baba je sanjala da se krst mora podići, đever nije spavao zbog gorušice, čuo je babino buncanje i obavijestio bratstvo koje nije časilo časa, lančani slijed od babe ovog se puta nije završio čupanjem repe nego zabadanjem krsta, kao u priči za djecu, dovoljno ubjedljivo da država povjeruje, da država zažmuri, da država garantuje pravo obilježavanja teritorije, da država organuzuje pozornicu za ritualno arčenje prostora i nametanja dogme o „srpskom krstu Androvića“, o Lazarevom duhu iznad Bijele, o mladencima koji su zgriješili na Rumiji, da bi se jednom digla crkva, vojnim helikopterom, uz pratnju policije…
Sve to država ne vidi decenijama, zato što ne vidi sebe, zato što nam kurca ne vrijedi ovaj paradržavni šator koji samo što se nije raspao. Proteklih nekoliko godina stvari su se tek dodatno razjasnile. Pravo je vrijeme za divljanje religijskog fanatizma, parohijalnu podsvijest i parazitsku korupciju koja se poziva na nebo i narod.
Vrijeme za kurac, ako mene pitate.