Na vijest da je odbornik Preokreta Vuk Iković priveden jer je uslikao pandure u prekršaju, sjetio sam se da me nedavno jedan sa brojanicom izveo iz motornog vozila da se pravdam što postojim kao suvozač na relaciji Podgorica - Bar.
Pomenuti Iković je u policijskoj stanici morao da izbroji 60 eura jer nije imao kod sebe ličnu kartu, čime je pravna država uknjižila još jednu značajnu pobjedu. Što se mene tiče, zalud sam nudio dokument skeniran u telefonu, za mog službenika bilo je neobično važno da osjeti plastiku. Je li htio da je zagrize, ili potraži trag kokaina na ivicama, ko to zna - šta god bio razlog, shvatio sam da je hard copy krunski dokaz mog pravnog postojanja, zbog čega pandur sa brojanicom nije odustajao.
E sad, ono što je teško objasniti. Na stranu pronicljivo pitanje prenosim li drogu i nosim li oružje, nije važno što me ustavio pravog zdravog i pitao tako intimna pitanja koja razuman čovjek od policije krije; nije problem ni što sam nevin hrlio espresu i barskom korzu na neradni dan, već je problem taj nazalni povik, ta jedna nosna akustika nalik mukanju goveda kojom se uniformisana lica često obraćaju sirotinji raji.
Tako je bilo od kad sam se rodio, navikao sam, ali moram reći i da su su se stvari tu i tamo promijenile a policija uljudila. Avaj, brojaničar kao da je izašao iz srećne nove '95. i unio mi se u facu očinski, plus prijeteći. Nije to neko ekskluzivno pravo koje sebi daju samo momci sa pendrekom, slično ti se može desiti i kod doktora, carinika, ili čak otresitijeg portira. Ko god je zadužio bilo kakvu uniformu u ovoj dolini suza, kao da je primio višak ekspresije, tu neku vrstu nasilne intimizacije, nekog banditskog koškanja kojem te izloži za tvoje dobro.
Država se u našim drumskim alfama javlja kao nadrkani ćaća, razbacani rođak, neko ko je u intimnom odnosu sa tobom i može ti svakog trena zavaliti šamarčinu, ali to ne čini jer je dobre volje. Gromki bariton, isturen trbuh sa kojeg se sjaji čestica bureka - taj će ti crnogorski pandur jasno pokazati da si donji, prepariraće te i okovati ojkanjem i biranim apelativom, povući te podalje od vozila, u zonu u kojoj se ne persira i gdje su moguća sva čuda dogovora, pod uslovom da se ne buniš.
U vestern zapletima odlučuju detalji - sunce, vlažnost vazduha ili stari dobri Merkur - živci nekad popuste i ti odgovoriš dripcu kako zaslužuje, što znači da si zvanično najebao. Na sreću moj glavonja je imao kolegu koji čita novine, pa sam prepoznat u svojoj bujnoj bradi i spakovan u kola da nastavim bez kazne. Valjda sam zato taj dril u pokušaju i razmetanje jedne uniformisane seljačine skoro bio zaboravio, sve do Ikovićevog slučaja koji me obavezuje da ipak zucnem dvije.
Prvo, siguran sam da drug Iković ima skromne šanse u crnogorskoj politici upravo zbog naglašeno uljudnog i samirnog ponašanja, pa je slatka ironija da se policijska sila pokazala baš na tom skrupuloznom čovjeku. Zalud ih obuzdavaš podzakonskim aktima, možeš im sipati broma u čorbu ili uplatiti tečaj engleskog, kad se nađu u pravoj situaciji, neki policajci prosto osjete zov divljine. Sunce visoko, čizma blista, a pendrek lagano draška butinu, što očas probudi muškost. Odbornik Iković je uzalud govorio da je lična karta iza ugla, u njegovom ofisu, zalud sam mučenik vadio telefon kao dokaz, mogao sam znati broj lične karte napamet, ili Gorski vijenac unazad, kad se osjećaj vlasti zapati u službenim mudima, ona ga žive kao svoju suštinu i poziv na akciju.
Crna Gora je godinama bila militarizovano društvo sa velikim brojem uniformi na ulicama. Država koja ima istinsku snagu ne izvodi mnogo naoružanih ljudi na teren. Uniforme su pokazatelj slabosti države koja mora da utjeruje svoju funkciju sijući jednu vrstu životinjske dresure, koju smo imali devedesetih. Vremena su druga, nije da nisu, ali neki refleksi su ostali, čak se vraćaju da ih opet osjetimo kao čvor na brojanici koji smo već više puta prošli u najdubljem očaju i mimo svake molitve.
Tako i bakonja kome posvećujem ovaj kratki zapis, sada neđe nešto važno radi, on je karmička repeticija i bolid prošlosti spreman za naše veliko sada. Mogu ga lako zamisliti kako stoji pred ogledalom sa penderekom u erekciji i mjeri svoju mušku funkciju, zadovoljan što ga je zapala tako ozbiljna porcija vlasti, da na potezu Kufin-Črvanj-Šušanj, u gluvo podne, vikendom, legitimiše i čuva našu krhku demokratiju.