Nemam namjeru umovati o generacijskim mijenama, ali ovo mi već neko vrijeme bode oči. Ukratko, moja skromna teorija polazi od činjenice da smo mi rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka nekako preskočeni u podjeli vlasti, a da se tranzicija u Crnoj Gori odigrala između bumera i milenijalsa, odnosno na štetu onoga što sociolozi nazivaju poznom generacijom X.
Odlaskom Mila Đukanovića, rođenog 1962. godine, otvorio se prostor za Spajića, Milatovića, Abazovića, Bečiča, koji su na svijet došli sredinom osamdesetih. U nekim resorima ova gruba smjena još je izraženija, pa se između nekadašnjeg ministra pravde Vujanovića i sadašnjeg Milovića prosulo vremensko prostranstvo koje premašuje tri decenije.
Slučaj je gotovo zakonomjeran u svim partijama, pa valjda smijem ponoviti svoju omiljenu jadikovku, kako sam do juče brinuo o političarima koji su bili stariji, a danas odjednom moram pisati o partijskim legendama koje su mlađe od mene.
Ne kunem sudbinu zbog toga, volim da posmatram vremenski protok i njegove teške posljedice, ali na stranu perverzni užitak, ostaje pitanje zašto su političari generacijski razvrstani, i šta se to moglo dogoditi da cijela jedna dekada bude preskočena u raspodjeli moći.
Prije svega, treba reći da rečena decenija možda i nije preskočena, ako se već nije artikulisala kroz klasični partijski dril i izvršnu političku vlast. Pogledajmo godišta lidera NVO sektora čiji uticaj u Crnoj Gori nije beznačajan, onda ćemo vidjeti da su na čelu CGO, CEMI, CDT, CRNVO, MANS sve odreda pripadnici/ce ove pomenute „izgubljene generacije“. Dabogda se svi tako izgubili, neko će s pravom reći. Možda su rođeni sedamdesetih izabrali, ili ih je zapalo, da budu neka vrsta medijatora, transmisije, medijuma tranzicije, pa ne čudi ni što su neki od jačih glasova u crnogorskom novinarstvu od iste berbe.
Zašto je naglo podmlađivanje nastupilo baš u partijskoj politici, pitanje je za CANU ili neko srodno vijeće staraca. Poenta koja se meni nameće je da se Đukanovićev faraonski način vladanja mogao jedino generacijski preskočiti, biološki urušiti, što objašnjava vremenski skok, sličan onom koji je DPS doveo na vlast. Pokušaj postepene predaje moći koji se dogodio sa premijerom Igorom Lukšićem (1976) nije slavno prošao jer Đukanovićeva generacija nije bila ni spremna ni mudra da postupno transformiše vlast i razumno demokratizuje društveni dogovor. Naprotiv, taj su proces minirali prije nego što su u njega krenuli pod pritiskom međunarodne zajednice. Izraziti evropski favorit, Lukšić je bio previše mlad i previše star istovremeno, pa se njegova kratka epizoda na mjestu premijera (2010-2012) može uzeti kao jedan od ključnih primjera u korist ove naše male teorije.
Kao svaka valjana teorija i ova mora imati neku vrstu upotrebne vrijednosti, odnosno, čitalac mora dobiti odgovor na pitanje zašto je sve ovo uopšte bitno. Nije da sam imun na krizu srednjih godina i da sve češće ne sagledavam stvari sa dozom melahnohije, ali ovdje mogu reći da čiste svijesti svjedočim nečem gotovo naučno dokazivom. Nagla i naglašena generacijska rupa u koju su propali rođeni sedamdesetih u crnogorskoj politici zapravo samo govori da je promjerna partijskih frekfencija bila uslovljena biološkim i tehnološkim procesima, više nego bilo kakvim političkim zrenjem. Vlast je jednostavno predata po sili novog damara, novog senzibiliteta formiranog i na talasu informatičke revolucije koju moji ispisnici mahom nikad do kraja nisu svarili.
Vladavina DPS bila je odveć krta, homogena i isključiva da bi dopustila lančanu smjenu, ona je prosto čekala svoj biološki klimaks u kome se na koncu ugušila u vlastitoj ikri. Moć koja se nije htjela predati političkim sredstvima morala je dočekati izum ajfona da u njemu ugleda svoj kraj i dolazak nove đečine.
Je li, na kraju, ova tendencija dobra ili treba da nas brine? Ne bih znao reći, samo konstatujem da ljudi u životnom i profesionalnom zenitu, usred pete decenije života, ne vladaju državom koja opet ide na ruku mlađima. Ne postoji generacijski garant da će neko obaviti posao, ali obično se u naučnim i profesionalnim piramidama razvijenog svijeta kombinacija znanja i iskustva visoko vrednuje, naročito ako je uparena sa energijom koja sredovječne ljude još ne napušta. Ne agitujem ovdje ni za koga, ne pada mi na pamet da pizdama i oportunistma iz školske klupe pribavljam nekakav generacijski alibi. Ne mislim ni da se značajan upravljački kapacitet krije u Crnoj Gori, bez obzira kad je ko rođen, samo notiram jednu vrstu traumatične promjene u kojoj se društvo namah presjeklo na dvije polovine, na stare i mlade.
Ko zna, možda su pripadnici tih nekoliko srednjih generacija proces mogli učiniti manje naglim i politički bolje kontrolisanim. Ovako smo dobili još jednu temeljnu podjelu o kojoj se ne priča, jednu demografsku tenziju iz koje proizilazi novo nepovjerenje unutar ionako otuđenog i rastrojenog društva.