Ulizištvo je osobina etičkog posrnuća koja ima jasne stilske odrednice. Kao kompulzija koja temeljno razara ličnost, ulizištvo je osuđeno na ponavljanje i pretjeranost. Koliko god se ulizica duboko naklonio, nije dovoljno, jer sljedeći put mora više. Ako bi postojala mogućnost da bude pas, on bi to rado postao. Kad bi mogao proživjeti onaj slavni Brelov ljubavni stih, bilo bi još bolje. Sjena tvoga psa, ideal trubadura dvadesetotog vijeka, slika je balkanske političke ulizice za sva vremena.
Bilo bi ružno tražiti uzroke nečijeg vazalstva u porodičnom modelu, ili ga pravdati teškim djetinjstvom. Ko smo mi da sudimo? Možda je riječ o sposobnim komunikatorima koji su klečanjem provalili kôd, shvatili da je žrtvovanje ličnog integriteta osnova političke djelatnosti, pa su svoj mukom stečeni dar prosto razvili do samoponiženja.
Kako god bilo, politički vazali i mazohisti učestvuju u jednoj vrsti emotivne trgovine kao mešetari straha. Njihov je posao da konsoliduju i moralno otkupe ljude koji su prošli kroz slično traumatsko iskustvo. Procjena je da nije mali broj onih koji su se minulih decenija nekome ulizivali za novac, status ili sigurnost. Glasač lako prepozna otkup rođenog grijeha i odobri praksu koja ga oslobađa lične odgovornosti. Ulizivanje postaje šifra djelatnosti, neoporezovani transfer nemoći u pokorenom društvu.
Za razliku od prošlih vremena kad je totemska figura Mila Đukanovića bila generator i pokretač ulizivačkih praksi, novo doba donosi žrtvoprinošenje predsjedniku susjedne zemlje. Ulizica prošlosti koristio je lubrikant domaće proizvodnje, da bi sad nastupile ulizice pečalbari, neka vrsta uskoka šlihtanja, koji negiraju državnu granicu da bi udovoljili svom nagonu.
Sva sila pokore koja je nekad značila nagrizanje i korupciju iznutra, ovog puta je upregnuta i u razgradnju političkog sistema spolja. Kod mnogih glasača u Crnoj Gori to će pokrenuti lanac gađenja i otrežnjenja. Ipak, nije mali broj onih koji će upravo svoje transgeneracijske traume spakovati u tihu podršku Vučićevim klečavcima. Kvislinška brčkanja i priprosta dodvoravanja velikom šefu uvod su u nova sadejstva, otvorenija i jača, koja će nišu političke patologije okrenuti prema centru. A koliko je centar nebranjen svojim ponašanjem svjedoči premijer Spajić, kad nije na plaži i kad se pojavi u parlamentu.
Problem je što izgleda da je novi gospodar sadista po vokaciji i ko zna dokle će biti spreman da ide. U svakom sado-mazo odnosu gubi se osjećaj za mjeru, prostor i vrijeme, pa su agresivna pražnjena sasvim očekivana. Ulizice možemo gledati kao pasivna bića, ali ne smijemo zaboraviti da su istrajni politički subjekti na navijanje. Bullying je već počeo, hijerarhija školskog dvorišta zahvatila je parlament, pa se diskretne šlihtare iz PES-a i Demokrata jednostavno ne čuju. Scenu je sasvim zauzeo okoreli kozački duo Mandić - Knežević. Tandem diktira novu notu u politici, uvozni sadržaj za odrasle koji znači ne samo balkansku pljuvačinu i ćebovanje, već i pasivnu agresiju po uzoru na šefa.
U posljednjem naletu unisono su kanselovali Jakova Milatovića. Ponizni pred predsjednikom Srbije, na njegovim dvorskim slavama, u izbornim štabovima i TV formatima, sa predsjednikom Crne Gore ne žele da razgovaraju, jer su u mogućnosti. Istina je da je bojkot Milatovića krenuo iz Spajićeve stranke zvane PES, ali tu partiju više niko ne vidi kao donosioca odluka, pa sav fokus ide na vojvodu Mandića. Onaj koji unosi badnjak u tuđu kuću najzad se domogao pozicije da uneredi svaki pedalj svoje gajbe i neće se lako zaustaviti. Pitanje je kako će odgovoriti glasači i može li ulizištvo kao model komunikacije biti temelj crnogorske politike. Prostije rečeno, hoće li dovoljno ljudi glasati protiv Mandića i svega što se za njegovom politikom valja, kao što su nekad glasali protiv Đukanovića i DPS-a.
Što se tiče sastanka kod Milatovića, kakav god bio, značio je razgovor neistomišljenika unutar jedne državne institucije, što je valjda smisao politike. Iako je riječ o skupu upitnog političkog značaja, spolja je izgledao kao vijećanje, opozicije, manjinskih lidera i predsjednika, a ne poniženje i klečanje pred gazdom.
To je za početak dovoljno.