Još devedesetih selektivno su obilazili grobove, a pomirenje je značilo kleti protivnike. Suve kosti predaka valjale su im za političku instalaciju. Pjevalo se nad rakama, pokojnike su citirali, slikama prinosili da jedu. Mrtvima se obraćalo za oprost, od mrtvih se tražila dozvola za nošenje oružja. Mrtvi su jemčili kredite koje su potpisali političari, a trošio klir osokoljen vijestima sa fronta.
Obožavanje kostiju vodilo je ravno u fetiš. Vidjeli smo kako u pandemiji metalna kašika može zamijeniti božanstvo. Pojedinac opsjednut predmetom prepušta se i javno zadaje primjer. Fetišisti vole ceremonije, vole poredak, korbač i klečanje. Ritual postaje samom sebi svrha. Fizički kontakt sa predmetom - uglavnom sa kovčegom, zastavom ili mermerom - vrhunac je doživljaja.
Ovaj Vidovdan 2024. bio je vruć, vidjeli smo parastos Momiru Bulatovću, otkrivanje spomenika vojniku ispod srpske trobojke u Pljevljima, osveštavanje groba četniku iz Banjana. Popovi jedva stižu. Groblja su zbornica i bina, sa kovčega se dalje vidi, parastosi su javna glasila, sa njih se prenose usmene zakletve i zakoni. Sahrana je osnovna jedinica agitacije.
Prije nekoliko godina imali smo pokaznu vježbu, svojevrsni slet smrti: prvosveštenik je umro kao rok zvijezda, selfi nad otvorenim sandukom bio je znak posljednjih vremena. Slikanje sa lešom, čisti nagon u ogoljenom obliku. Jer nisu to ni sahrane ni pomeni, već poklonjenja smrti, vašari praznog hoda ka praznoj materiji, poraz vjere u nacionalnom ključu. Seosko kolo uzbuđenih laika-hohštaplera koji sišu moć iz nebitka, lažno predstavljanje boga, urođenički pakao javnih iscjeljenja, bajanje kao servis i opomena inovjernom.
Scene ludila postaju normalne i svakodnevne. Mitropolit sa otvorenom skrinjom uvoštenog sveca umotanog u pliš. Veliki pokret turbo pravoslavlja skopčanog sa poganom ideologijom koja je ubijala, palila i silovala kako bi opravdala vlastiti nagon nacrtan na zastavi. Lobanja, sa ukrštenim kostima, simbol pod kojim je predsjednik Skupštine Crne Gore jednom davno u selu Zaostro kod Berana primio vojvodsku gramatu. Bio sam mlad novinar, sjećam se, nisu mi dozvolili da priđem pečenju i vojnom šatoru. Mandić se sakrio kao da se rukopolaže za strašnog masona, a ne četničku jajaru. Sada isti taj čika Manda uvodi Crnu Goru u svoj okultni svijet parazita, kvislinga i neofašista, osokoljen izbornim pobjedama desnih ekstrema širom Evrope. Uzda se u Trampa dok srče vodu od koljenice, podriguje Mauthauzen i Dahau.
Pomen Momiru Bulatoviću, Foto: Media Biro
Lokalni fašisti koriste svoj oprobani medij, za valjanje simbola potrebne su im smotre na kojim će naciju vjenčati sa vjerom. Fali im sahrana. Mašina za proizvodnju muške tenzije ne smije stati. Sahraniti znači sačuvati – oni koji „čuvaju“ ideju uz pomoć kostiju i smrti, u tom se procesu toliko opiju da javno počinju obožavati smrt. Manda ne krije zadovoljstvo svojim čedom, nepismenom rezolucijom o Jasenovcu, i njemačkim logorima. Spomenik Pljevljaku poginulom na Košarama povod je za slavlje, pa nastupaju Danica, BG sindikat i predsjednik vlade Srbije. Obožavanje Karadžića i Mladića dio je redovnog treninga. Sladostrasno veličanje ubica, zidanje na gatki, podizanje utvrde od kostiju. Grobovi se koriste kao štit. Tabu smrti i ratnog zločina se poteže da utrne političku misao i otvori vrata uplivima iracionalnog, kad fašizam već uveliko zavlada javnim smotrama, prostorom, širi svoje plahte i nadima se od potisnute mržnje.
Lobanja je znak, ukrštene kosti su simbol, kult ima svoje grbove, motoriste, zastave, rashodovani mobilijar iz ratova, pjesme o klanjima. Balsamovani život svetinje, obožavanje metala i muške snage. Bog se javi, roni se za krst, vjeruje se u barut, u svetu sistolu, slavi se tvar i ništavilo. Krst se tura u psovku, krsta mi, Ostroga mi. Bog je uzrečica dok guziš. Važniji je lažni zavjet nacije nego čovjek. Slavi se klanica, tuđa krv. Pristupite, braćo i sestre, poljubite Joanikiju ručicu, poljubite Pahomija u guzicu, dobro ste došli u kult. Grafit je ikona, internet je sveti duh, Instagram je ikonostas, bule su kurve, Jevreji su komunisti, brade su znanje, rat je nužan, jer vjera ište krv.
Ali, srećom, sve ima svoj rok, svoj domet, život će već iznaći politički odgovor, hipnotizeri će izvaditi lobanju iz šešira jednom, dvaput, ponekad će iskočiti zec, ili rosni buket božura, nebitno, ali trikovi će uvijek biti trikovi, rashod političke mašte, tama i prokletstvo. Zato se politički organizovati, pismeno i prisebno, protivnika ne potcijeniti nego ga prosto pobijediti, jer je protiv života, jer doziva smrt.