Da li nas izlaganje dokumentima užasa čini boljim ljudima, sposobnijim za empatiju? Vjerovatno ne nužno. Ali jedno je sigurno: apstraktna misao ili pokušaj uživljavanja u nečiju traumu ne može se mjeriti sa ekranom koji se pretvara u rupu kroz koju možemo da zavirimo u zemaljski pakao i živote i smrti ljudi koji u njemu žive. Ili koji su u njemu živjeli prije, recimo, trideset godina.
Stigli su prvi snimci iz Buče, grada u Ukrajini u kojem je ruska vojska izvela očigledan ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Niko još ne zna kakvi će biti snimci iz Mariupolja kad se opsada završi. Ti snimci su veoma važni, mnogi od njih će jednog dana poslužiti kao dokazni materijal protiv Vladimira Putina i njegove vojske. Ali ti snimci važni su i za nas, obične gledaoce užasa, a njihova važnost često direktno zavisi od naše spremnosti da se užasu izložimo.
Nažalost, opcija za okretanje glave imamo više nego ikad. Koncept društvenih mreža i brzina skrolovanja kroz online svijet omogućavaju nam da relativno brzo užas koji počne da nam se odmotava pred očima zamijenimo drugim, podnošljivijim sadržajem. Anđeo-algoritam štiti nas od „uznemirujućih sadržaja“ tako što nam traži da dobro razmislimo jesmo li spremni za njih. Podsjeća nas na našu navodnu osetljivost i savjetuje da je zaštitimo tako što se nećemo izlagati uznemiravanju. Drugim riječima: tako što, za svaki slučaj, nećemo uopšte osjećati.
Ta nova osjetljivost i njena korektnost vjerovatno su savršen način da ostanemo tupi na količinu nesreće koja se trenutno akumulira na svakoj tački planete na kojoj se dešava rat ili traju njegove posljedice.
"JA NEMAM RIJEČI"
Prije nekoliko dana obilježena je jedna od godišnjica evropskog užasa: 30 godina od početka opsade Sarajeva, koju su uz pomoć tadašnje JNA uspostavile paravojne formacije bosanskih Srba. Opsada je trajala 1452 dana i smatra se najdužom u savremenoj istoriji. Za 44 mjeseca ubijeno je više od 11000 stanovnika Sarajeva, među njima 1600 djece.
Tog 5. aprila 1992, u trenucima kad je na našoj strani svijeta nekome počinjalo proljeće, nekome je s proljećem počela opsada grada koja je trajala tri i po godine. Ukrajinski užas ulazi u treći mjesec, i već djeluje kao vječnost. Skoro je nemoguće zamisliti troipogodišnji Mariupolj, troipogodišnju Buču... troipogodišnje Sarajevo. Uglavnom je nemoguće zamisliti brojke. Ali slike – slike je moguće gledati i ponekad ih je neophodno gledati, ili riječima svjedoka Mehmeda Travljanina kojeg je sud zamolio da opiše šta je zatekao na Markalama neposredno nakon napada: „Ja nemam riječi to da objasnim sudu. To se mora vidjet', nema što...“
NIJEMO PRISUSTVO
Povodom tridesete godišnjice početka opsade Sarajeva, organizacija „Centar za tranzicijsku pravdu SENSE“ na svom veb-sajtu objavila je interaktivni narativ u formi dokumentarnog filma podijeljenog na dvanaest kratkih djelova, sastavljenih od video-materijala korišćenih na „Sarajevskim suđenjima“ pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Materijal je dostupan i na engleskom jeziku.
Autori filma su, dramaturški hrabro, ovog puta glas dali samo žrtvama opsade i ljudima koji su učestvovali u pomoći ljudima na ulicama. Tokom filma ni u jednom trenutku nećete čuti dobro poznata imena odgovornih za te zločine, imena onih koji su upravo uz pomoć tog dokumentarnog materijala i osuđeni, uglavnom na doživotne ili višedecenijske robije. Njihova imena čuće se samo u posljednjem fragmentu filma, u sporom čitanju presude.
Da bismo znali kako je nedavno bilo u Buči, moramo vidjeti kako je bilo u Sarajevu
Čitanje će povremeno prekidati kadar Radovana Karadžića koji, zajedno s ostalim prisutnima u sudnici, presudu mirno sluša. Taj kadar nijemog Radovana Karadžića jedino je fizičko prisustvo zločinca u filmu. Njegov glas, kao i lica i glasovi ostalih optuženih za zločine tokom opsade, ovog puta opravdano izostaju. Umjesto njih, pojavljuju se lica i glasovi nekih drugih, običnih ljudi. Onih koji su bili spremni, zarad kakve-takve pravde, izaći pred sudije, tužioce i advokate, pred svijet koji je gledao suđenje uživo kao što je tri i po godine gledao opsadu uživo, i još jednom pred svim tim očima proživjeti sopstveni užas, i detaljno ga, što detaljnije, opisati.
Među svjedocima pojavljuju se i strani novinari koji su izvještavali iz Sarajeva, ljekari, bolničari, vatrogasci, i mnoge žrtve. Neke od njih stepenom proživljenog užasa odavno spadaju u „najpoznatije“ slike opsade. Jedna od njih svakako je Dženana Divović, žena koju je, dok je trudna prelazila jednu od sarajevskih ulica sa svojim sedmogodišnjim sinom, snajperski metak pogodio u stomak, prošao kroz utrobu, ubio nerođenu bebu i dječaka koji je stajao uz majku. To je, vjerovatno, jedna od najpoznatijih i najstrašnijih pojedinačnih nesreća opsade Sarajeva. Ko odluči da se izloži ovom dokumentarnom materijalu, imaće priliku da gleda kako izgleda kad se nekome proživljena trauma bukvalno „odmotava pred očima“.
U tim trenucima svaki detalj, pa čak i okolni zvukovi iz sudnice, postaju dio opšte slike užasa. Dok svjedok balističar opisuje prilaz Markalama nakon jednog od najstrašnijih napada tokom tri i po godine opsade, a mi gledamo snimke živih civila koji pokušavaju da spasu ranjene i pokupe mrtve, čak i zvuk heftalice kojom sudski službenik spaja listove zvuči kao repetiranje pištolja koji će jednostavno nastaviti da ubija dalje. Takva svjedočenja, kao i svjedočenje medicinske sestre u epizodi koja govori o stradanju djece, dio su izjava koje u pojedinim trenucima uznemiravaju i više od dokumentarnih snimaka. Ili makar tako mislite, dok video-materijal ne počne da vam jede utrobu.
PAMĆENJE TIJELA
Za gledaoce, ili makar za ovog gledaoca koji o odgledanom piše, jedno od fizičkih iskustava nakon gledanja ovog materijala bilo je i naglo gubljenje apetita. U zavisnosti od osjetljivosti želuca trajanje gubljenja apetita kod gledalaca vjerovatno će varirati, od sat vremena, nekoliko sati, do čitavog dana. A jednako važno i poražavajuće iskustvo biće i ponovno uspostavljanje makar fizičke normalnosti. Instinkt za preživljavanje uvijek će uraditi sve što može da nas natjera da guramo dalje, pa makar to značilo i privremeno ukidanje empatije da bi se moglo večerati. Varijacije tog instinkta vjerovatno su spasile mnoge ljude u mnogim opsadama, ratovima i logorima.
Vjerujem da je važno uperiti oči u užas, ne okretati glavu, ne zaboraviti da ničije ratne traume, kao ni ratni zločini, ne zastarijevaju
Zbog tog instinkta vjerujem da nas anđeo-algoritam i korektnost prema osjetljivosti radikalno podcjenjuju i da se možemo bez prevelikog straha izložiti dokumentima užasa. Jer ćemo se, koliko god sadražaj bio uznemirujuć, ovako ili onako, prije ili kasnije vratiti u naše normalne živote. Brzina „feed“-a ili jednostavno borba za svakodnevno, mirnodopsko preživljavanje učiniće da izbrišemo slike iz sjećanja i nastavimo dalje. Ali nekakav trag će ipak ostati. Makar će tijelo zapamtiti grčeve u želucu i nekontrolisane suze. Ponekad je to dovoljno. Jer uprkos sadržaju ovog dokumenta koji je zaista uznemirujući, vjerujem da je važno uperiti oči u užas, ne okretati glavu, ne zaboraviti da ničije ratne traume, kao ni ratni zločini, ne zastarijevaju i da se možda u ovom trenutku ponovo događaju, ili će se uskoro događati. Da bismo znali kako je nedavno bilo u Buči, kako će možda biti u Mariupolju, moramo vidjeti kako je bilo u Sarajevu.
Ponekad je potrebno zaviriti u pakao i uvjeriti se da je, očigledno, moguć samo među ljudima i samo na zemlji.