Ako bih morao da biram najodvratniju političku reklamu u istoriji crnogorskog partijskog marketinga, onda bi to bila reklama Demokrata, i to jedan rani rad iz vremena kad se ova politička sekta preporučivala javnosti kao nosilac promjena.
Ukratko, Demokrate su htjele da pošalju svoju dobro znanu poruku protiv podjela, pa su obukli djevojke i mladiće u narodne nošnje svih entičkih grupa koji žive u Crnoj Gori, te ih pustili da se zore i šetaju kroz Podgoricu. Po sjećanju, rekao bih da su pitomci hodali centrom grada, u nošnjama prelazili ulicu, čekali na semaforu, znači živjeli svoje građanske relacije i učestvovali u saobraćaju, kao da su pobjegli iz nekog KUD-a i obreli se na ulici.
Šta je posebno gadno u ovoj strategiji, pokušaću da objasnim, što nije lako, jer se radi o priličnom lukavstu. Ta otrovna politika lažne brige za identitete naroda, taj "pobjede a ne podjele" lakmus, nikako ne smijemo potcijeniti, jer je njegova snaga upravo u licemjernom imenovanju harmonije protiv koje ne smijemo biti.
Ko još normalan želi da zabrani našim jadnim napaćenim narodima da imaju svoje krpice i da ih s ponosom nose?! Ipak, stavljajući ove punokrvne nacionalne manekene u gradsku vrevu, Demokrate zapravo upumpavaju nacionalnu diobu protiv koje se navodno bore, naglašavaju različitost čak i na terenu čiste gradske funkcije, saobraćajnog drila koji je valjda nadnacionalan i u kome do nedavno nismo imali ozbiljnijih etničkih tenzija.
Vijest da je u Podgorici prekinut film "Roda" samo zato što je huliganima na Zabjelu zasmetao albanski jezik, zatekla me je u Antverpenu, gdje se mučim sa nekom predivnom stipendijom. Soundtrack za moje pedalanje ovim zlatnim gradom mogao bi biti ono Cesarićevo: U tome svjetlu još me više boli/ Rođene moje grude gluhi mrak. Ironija je htjela da se baš ovdje na Univerzitetu bavim i raspitujem u vezi svih strategija javne umjetnosti, public arta, socijalizovanih umjetničkih intervencija, koje prostor čine čovječnijim i boljim za život.
Festivala u Antverpenu naravno ima na pretek, dok je u Crnoj Gori ulica često totalitarni mimohod u kojem se pojedinac mora povinovati ovim ili onim pravilima ponašanja koje diktiraju hegemone grupe poludivljih muškaraca. Osamdesetih si mogao nastradati zato što imaš dugu kosu, devedesetih zato što imaš pogrešan dres, dvijehiljaditih zato što si gej, da bi u posljednjih petnaestak godina kriminalno nasilje i vatreni hazard postali glavni uzrok straha.
U svakom slučaju, festivali poput ugroženog Džada film festa ne mogu biti dovoljno hvaljeni, upravo zato što zagovaraju "pravo na grad", zato što umjetnost daju neposredno kao komunalnu zgodu, kao prekid i blokadu ustaljene funkcionalne ludnice koju živimo uzalud čekajući odušak.
I sada, kad je taj odušak konačno došao, kao stara kletva iz devedesetih vratili su se albanofobi zadrigli u mržnji koja je zapravo politički čin. Možemo čak biti precizniji i reći da ti mladići ne moraju nužno mrziti neke specifične Albance, već da oni iznose svoj politički stav, u demokratskoj proceduri našeg doba, baš kao i hrvatski ratni veterani koji nastupaju zdesna i priječe festivale usred Evropske unije.
Etničko nasilje i izazivanje mržnje za koje je zaprijećena kazna dugogodišnjeg zatvora, sad se prećutno toleriše kao ulična čarka, incident, baš kao što je Andrija Mandić na slučaj sekusalnog uznemiravanja u školi, iz fotelje predsjednika skupštine poručio – smirite se, niko nije poginuo. U tom smisli htio bih napomenjti da niko nije zaklan na Zabjelu, Albanci su na broju, pa još i u Vladi u kojoj sjede pod ruku sa istim tim srpskim nacionalistom Mandićem.
Lider tog formata naravno računa na glasačko tijelo koje se mršti na albanski jezik. Ipak, mnogo zanimljiviji su naši junaci s početka priče, naše Demokrate, koji mnogo perfidnije politički prodaju multikonfesionalnost kao svoj vajni politički cilj.
Demokrate drže policiju u čvrstom stisku, na čelu su resora bezbjednosti koji se pravi mrtav i zabjelski incident već tri dana drži pod tepihom. Javnost ne samo da ne zna ko su misteriozni napadači, nego je i tužilašto danima u rebusu da NN lica optuži za očigledno krivično djelo. Da nesreća bude veća, Džada film fest odgovara jadno da jadnije ne može biti, poništava svoju suštinu komunalnog i uličnog, gradskog i otvorenog događaja, i film Roda prikazuje na zatvaranju festivala – u zgradi kinoteke. Ne znam ko im vodi PR, ali tim činom su upravo pomogli nasilnicima da njihova poruka bezgrešno rezonira – gledajte filmove na albanskom, ali u svoja četiri zida!
Razumijevanja za organizatore nemam, ali mogu da shvatim ako ambasade koje sufinansiraju događaj možda ne žele da se stvar dodatno komplikuje. Naročito francuska ambasada, dakle, predstavnica zemalja Kvinte koje srpski nacionalizam u Crnoj Gori ne vide kao problem, a Mandića drže za legitimnog desničara.
Ipak, za sve što se dešava, po mom skromnom osjećaju, najviše je odgovorna sitna pakost, provincijalni šićar i epohalni nestil Demokrata, koji zauzimaju nekakav virtualni politički centar, a zapravo ne smiju da objave saopštenje o skidanju spomenika četniku Pavlu Đurišiću, već svoje bijesne pristalice i ine botove hrane odlukom da se kao protivmjera uklanja i spomenik albanskom kvislingu Ćeliću.
Ta odvratna kalkulacija, to podmuklo nacionalno dodvoravanje zapravo uvijek priznaje pravo jačeg i bori se za glasačko tijelo. Demokrate tu političku formulu nisu izmislile, ali su je usavršile do stupidnosti, što je razlog da ne mrdaju sa deset odsto podrške. Bez proživljenog kreativnog odnosa prema ičemu što nije grupa, ovi grobari slobode pojedinca, onda kad nisu u nošnji, budu u crvenoj kravati, a kad skinu crvenu kravatu odu na liturgiju. Važno je samo biti u stadu, sokoliti kolektivizam i ubijati svaki potrebu za istinskim ličnim doživljajem koji nije presovan kakvim grupnim ukazom ili normom.
Baš u takvom društvu ljudi postaju Albanci, Srbi, depeesovci, pederi, u takvom društvu ne postoji čovječnost nego posredni oblik pregovaranja između grupa koje nose svoje etikete. Na tim etiketama su cijene, zapravo cedulje sa brojem glasova, na osnovu kojih se određuje brzina policijske reakcije. Ako na cedulji piše Albanci, nije trka, ako piše npr, Bošnjaci, brzina se dalje prilagođava, itd.
Da zaključim, Mandićev otvoreni šofinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija. Mandić rigidno odbacuje društvo pojedinca i jednu etničku grupu favorizuje, dok ovi drugi lažu o mogućnosti multietnočkog raja koji je pakosniji i besmisleniji čak i od onog koji je za svoje političke potrebe nekad inscenirao DPS.
Ubijajući građansku incijativu DPS je upumpavao novac u nacionalne fondove i torove, na taj način korumpirao tzv. manjinske lobije, pomagao plemenska i vjerska usitnjavanja, kao i patrijarhalnu strukturu koja ne samo da je ostala netaknuta ispod oblande proevropskih agendi, nego je jačala toliko da se veliki prasak litija ispostavio kao pravedna kazna.
U smislu pokvarenog i neiskrenog politikantskog pristupa etničkom pitanju, Demorkate su suštinski nasljednici politike DPS-a, iz čijeg jedinstvenog tkiva su uostalom i nastali. Zato me ni najmanje ne čudi da policija pod njihovom kontrolom kalkuliše pred licem uličnog nasilja i fašizma.