Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu?
Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.
Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci.
Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.
Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.
Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.
Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.
Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.
U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.
Iz knjige "Zbogom Novine", Žuta Kornjača, 2025