Počećemo od Andrije Mandića koji liči na muškarca što je nakon dugih godina skrivanja konačno otkrio svoju animu, feminu, kako li se to zove, i krenuo štiklom kroz prašnjavu ulicu rodnog predgrađa.
Staro i mlado se počelo okrećati za tim novim androginim Androm, čuo se i poneki zvižduk, ali on je svakim novim korakom gibao kukovima smjelije, čak u jednom trenu lišenom stege, zastao da u srcastom ogledalcu provjeri karmin i namigne svom novom izgledu.
Pa šta, promijenio sam se, i sviđa mi se, kaže ovaj slatki zavodnik i nova nada regionalne jogi scene. Sad kad je vidio da ga braća četnici nisu cipelarila, već je i sa perikom osvojio svojih 20 odsto glasova, u ormar mu povratka nema, može da krene dublje u promišljanje svog novog identiteta.
Može se očekivati da estetka nekog novog Osho četništva uzme maha, i da do parlamentarnih izbora vojvoda Mandić protoči mirom, stigmatizira se ili, neka mi svevišnji oprosti, raširenih butkica počne skvirtovati svoju novu suštinu.
Znam da je ovo gadno, ali pornografski diskurs nužan je da bi se razumjela crnogorska politika, nemamo više vremena za fina pakovanja i celofane, a pošto ovo moje čita i poneki regionalni manijak, nemam drugog načina nego da vojvodu Mandaru predstavim kao zvijezdu u usponu, koja će spojiti duhovno i krvavo, eros i epos, svaki način i božansko jastvo, kako bi konačno ispustio svoju političku dušu i odjebao sa političke scene.
Imam blagi osjećaj da ćemo na to ipak malo sačekati, jer svaki peti glasač ovih predsjedničkih izbora rekao je da mu se Mandina nova preobuka sviđa, ergo, da četnički vojvoda slobodno nastavi da istražuje holističke ponore & duhovne subverzije unutar radikalnog klerofašizma i morbidnog patrijarhalnog slavenoserpstva koje zastupa.
Počeo sam sa Mandićem, jer je toliko bezobrazno promijenio priču preko noći, da predstavlja pravu esenciju crnogorske politike. Tu je velika čar naše kasabe, smiješ očas da se preobućeš, promijeniš, rod, pol, strategiju, omiljeni pozu, ulogu, jezik, a oni ćete jednako glasati.
Tako dolazimo do njegove drugosti, Mila Đukanovića, koji je na tužnom zalasku, sa zaludnom trećinom osvojenih glasova u prvom krugu. O njemu ne moram dubiti, previše je taj puta izlazio u kostimu poglavice, radodajke, lokalnog milicionera, šumara, boga i šeširdžije, za njega nije preostalo uloga, prosto mu je rečeno da se tornja, evo sad već treći put, i sve su prilike da će na kraju poslušati.
Vrlo mogući pobjednik ovih izbora Jakov Milatović pojavio se kao zamjena za glavnog kandidata, kao dvojka, kao nekakav utješni kandidat, ali pokazao da partija koju predstavlja postaje sve jača. Do glavnih izbora Evropa Sad može skočiti dodatno, nabubriti kao DPS na vrhuncu slave. Veliko presvlačenje je počelo, DPS se raspipa, neko traži štiklu, neko vadi lisicu i babin šešir, neko je gologuz u čizmama i traži zaklon, ogromna mobilizacija malih tektonskih drhtaja predviđa čeoni udar koji crnogorsko društvo ima primiti ovog ljeta – dobićemo izgleda opet prejaku partiju na vlasti, ali šta da se radi, makar smo je promijenili.
Cijeli ovi predsjednički izbori samo su uvertira za taj veliki okret, ali pokazali su nešto možda i važnije – nema više psovke, srče i kuknjave, izbori se voze kao putujuća predstava u koju niko do kraja ne vjeruje, i posljednja baba shvatila je da Kasandra nije prava, da su to samo glumci, te da ova španska serija počiva na mnogo prizemnijim pravilima od tragike i časti koju tako uzvišeno zaziva.
Politika je kanda pročitana kao biznis, metod, porno zaplet, tržište tupih ideja i ražalovanih parola, nekakav poluishod i dembelija koju je jedna mala nacija sebi omogućila kad je glasala da ima državu, zastavu i nekakvu jadnu vlast.