Misao na webu
CRNA GORA,
naša sablja

Ono iz Nikšića

Kovačević, foto: RTCG
Istorijska nauka ima dovoljno raznorodnih dokaza kako su balkanski narodi pa i Srbi opštili sa Turcima, bilo je tu raznih poza od klečanja do jahanja, ali s obzirom na to da je naš junak govorio na Grahovcu u povodu jedne davne bitke, može se naslutiti da bi on to sve sabljom riješio

Mnogo prije švedskih vrtića sa rodno neutralnom djecom, stotinama godina prije propisanih rodnih zamjenica na reverima američkih akademaca, u zemljama balkanskog zabrđa dešavala se prava mala jezička revolucija. Ne zna se ko je prvi rekao, ali od trenutka kad je čeljade, bilo muško ili žensko, oslovljeno sa „ono“ srednji rod je zacario diskursom gnušanja kojem nikad nije falilo povoda.

To naše balkansko „ono“ nema veze sa dženderom, još manje sa seksom, ono je prije jedna vrsta rane politike, prva pobjeda transa među stočarima koji su intuitivno prepoznali da neke stvari jesu drugačije i takve moraju ostati.

Čovjek bez časti i budala bez ukusa držani su preciznim uzdama srednjeg roda na distanci od bipolarnog pakla koji je i bez njih bio dovoljno težak. Unutar zamjenica muškog i ženskog roda bilo je imenovano sve najgore, klanja, otmice, krađe, kurvanja, ali ipak je na tronu apsolutnog ništavila ostalo „ono“, kao najveća prijetnja, nekakav težak oblik gradiva nalik govnu u koje kad takneš još više smrdi.

Od kad je postalo entitet, to naše „ono“ je govorilo, lajalo, gordilo se i bilo dio političkog života, ali uvijek određeno za neku vrstu sprdnje koja se čas čini benignom, a čas krajem svih nada. Tako je i sa novom generacijom političara u Crnoj Gori, mnogi od njih pripadaju diskursu od kojeg se gadimo, spremni da zapušimo nos, samo da nam ne pređe dio kužne prirode njihovih mučnog nastupa.

Tu kao da osjećam nešto drugo, kaže građanin, nešto što ne mogu shvatiti, jer smrdi na način koji nije definisan osnovama moje (palanačke) vizije političkog fer-pleja. I zaista, profašističke bijede pripadaju svijetu koji su preci odavno prognali moralnim imperativom i proglasili za „ono“. Problem je što se svijet moralnih koncepcija odavno raspao, a „ono“ ostalo da pluta kao slobodni radikal nove političke realnosti.

Tako smo dobili nove "dobre momke" poput gradonačelnika Nikšića Kovačević Marka, šibicara nacionalnog preporoda koji se u svom kastriranom bijesu sveti ni manje ni više nego precima. Onaj koji valjda ne vidi slast života, okreće se graji, bitkama, crvima i žalopojkama, zasniva sebe na klanju i preporodu pokolja u govorancijama koje vodi po urvinama „stare Hercegovine“.

Takav jedan negira sistem, userava politički proces do mjere koja njemu odgovara, mljevenjem uništava svaku razumnu priču, u nastojanju da kroz tri filtera svoju nečist pretvori u nekakvu tehničku vodu. Mi treba samo da progutamo priču da je to što MK vodi politika, da je MK političar i da se tom tehničkom vodom umijemo, ergo dozvolimo fašizam. Još nam Marko na mitingu u Grahovcu poručuje da će hrišćanski čekati da svi priđemo žrtveniku, ali da postoji trenutak kad će Srbi u njegovoj glavi sa izrodima postupiti kao sa Turcima.

E sad, istorijska nauka ima dovoljno raznorodnih dokaza kako su balkanski narodi pa i Srbi opštili sa Turcima, bilo je tu raznih poza od klečanja do jahanja, ali s obzirom na to da je naš junak govorio na Grahovcu u povodu jedne davne bitke, može se naslutiti da bi on to sve sabljom riješio.

Kad slušate budalu, stvari izgledaju tužno i udaljeno, ali MK zna kako da ih učini aktuelnim - govorom mržnje koji mu je dozvoljeni garant medijske pažnje. Kao spas se Marku ukazuju društvene mreže, hladne semiotičke mašine u kojima vepar i nobelovac imaju istu težinu, do trenutka dok vepar ne grokne, a nobelovac ostane daleko iza svog mnogo izražajnijeg takmaca. U takvom svijetu, boriti se nije lako, jer „ono“ progovara u svom medijumu krize, diže obrvu i smješka se svjesno da više nema autoriteta koji bi ga poslao u ćošak.

Ono što se mora reći jeste da fašisti po pravilu djeluju kao cirkus, da je to njihov način predaje i dio emotivnog konsaltinga na kome su formirani, prije svega kao varalice. Naravno da je MK jednim dijelom svoje ušančene guzice iznad maglina deventaestog vijeka, ali tu je zamka. Upravo gluposti na kojima temelji svoju nasilnu naraciju postaju dio službenog jezika i zagađuju politički govor do tačke novog zrenja. U tom novom zrenju, preko noći, "ekonomiji okrenuta" vlada nekakvog Milojka Spajića našla se u govnima do guše sa neočetničkim refrenom u potpisu, sa sve manje šanse da izbjegne razorno dejstvo svesrpske desnice, crnogorskih vazala i gospodara Vučića.

Čuvena maksima nikad sa DPS-om, Spajiću ostaje kao sve providniji odbrambeni mehanizam, koji preveden na jezik političkog trenutka znači - uvijek sa Vučićem. Tu se neđe mora desiti razuman politički potez koji društvo od Spajića očekuje. Da bi se pritisak na njega pojačao, javlja se „ono“ iz Nikšića, javlja se „ono“ iz Zete, javljaju se razna „ona“ da zasmrde sobu kako bi svaka odluka bila jednako legitimna.

Slijediti nacionalno posrnuće ocvalog srpskog klerikalnog nacionalizma, prosto nije legitimna putanja, ne zato što je ćorsokak, već zato što ne ide u korak sa formalnim obavezama Crne Gore koja je neke jade potpisala kao suverena država. Ako Spajić popusti i zaigra sa neočetnicima, neka mu je sa srećom, ali to će biti uvod u novu nestabilnost, kad će se mnoga „ona“ podići iz hibernacije da zauzmu svoje mjesto.