Muštuluk da svi poslanici u Skupštini Crne Gore imaju fakultete, serviran je nedavno kao novinska vijest. Ipak, poslanički bilans akademskih zvanja zvuči nekako tužno, kad se sagleda kvalitet obrazovne norme koja odavno ne proizvodi značajnu društvenu pamet.
Nije to samo lokalna boljka, akademija gubi oreol širom bijelog svijeta, dok privatnici šalju ljude u svemir. Cijele se države povlače pred snagom tih novih liberalnih mesija koji određuju pravila igre. Parče papira i diplomska kapa još su relativno važni simboli, ali daleko su od garancije da će tržište imati milosti prema nosiocu zvanja, što na koncu i nije loše. Zato zaboravimo kompetencije naših poslanika i promislimo šta naučno-obrazovne reference danas znače.
Postmoderni filozofi, makar oni pošteni, već su konstatovali da je naučna istina postala plaćeni sadržaj, mjesto sistemskog ulaganja i poslovne transakcije. Možda je baš to dovelo do krize istine, odnosno situacije da ubrzani tehnološki razvoj ostavi za sobom društvene garancije i otvori vrata populizmu. Politička elita našla se u raskoraku, kao gotovo suvišna, ozvučena grupa pokornih sluga kapitala, bez autoriteta kakav je imala u dvadesetom vijeku.
Lakše bismo se pomirili što su stare ideološke matrice pukle da je sve to dovelo do oslobođenja pojedinca. Ali korisnik novih tehnologija izgleda sve tuplji, otvorena su vrata podozrenju koje miriše na paranoju, teoriju zavjere i neurotična pretjerivanja. Nisu pale samo slavne političke meganaracije, već je i njeno visočanstvo nauka postala žrtva duha vremena koji joj otkazuje pokoronost. Otud je pozivanje na nečije diplome nekako suvišno, čak i kad diplome stignu sa prestižnih adresa poput oksfordske ćage mladog crnogorskog predsjednika.
Kako je došlo do toga da naučni autoritet izgubi onu staru moć, što je bilo vidljivo za vrijeme Covid pandemije. Biće da je to posljedica razaranja društvenosti i tehnokratskog pumpanja sistema, ulaganja u bjesomučni napredak, bez obaveze ekonomske i političke emancipacije širokih slojeva društva. Kad su lijeve politike nastradale a kapital zajahao „na suvo“, postalo je jasno da je i naučna istina tek sluškinja hladnog sistema dobiti. Filozofi su to ukidanje istine konstatovali toliko precizno u pojmu, da im nisu bila potrebna velika eksperimentalna i empirijska dokazivanja. Jednostavno, stvarnost je postala fragmentirani svijet u vlasti kapitala kao vrhovnog čuvara zakona. Ovako to kaže Liotar, na temu naučnih istraživanja, još 1979. godine u knjizi Postmoderno stanje- Izvještaj o znanju:
"Raspodjela subvencija za istraživanje koje daju država, preduzeća i mješovita društva, povinuje se logici povećanja moći. Istraživački sektori koji ne mogu dokazati svoj doprinos, makar i posredan, prestaju dobijati kredite i bivaju osuđeni na zastarijevanje. ”
Dakle, baviš se naukom, to je lijepo, ali koliko si spreman da doprineseš optimizaciji sistema (čitaj: zaradi) toliko ćemo ti mi dati bodova. Tako radi neoliberalna mašina za proizvodnju naučne istine. Ta je mašina dovela do slabljenja društvene funkcije (da ne kažem savjesti) nauke, kao i širenju tehnokratskog cinizma jednako bijednog na Harvardu ili u kakvoj ravnopločaškoj jazbini.
Dirljiva činjenica da su poslanici crnogorskog parlamenta odreda završili doktorske, magistarske i ine studije više ne uliva povjerenje, naročito kad se vide godine i iskustvo nosilaca tih funkcija. Oni su zapravo čeda novog tehno modela štancovanja oficira veze između kapitala i donjih slojeva društva. Mnogi od njih zapravo su idealni pitomci akademskog sna koji se prometnuo u naš politički košmar, po onoj staroj, oj najljepša ovudije, nemoj momka bez studije.
Situacija nije sjajna ni širom podivljalog svijeta koji uporedo proizvodi sve više i više doktora nauka i kasetnih bombi. Kod nas je scena komična zbog nivoa nepismenosti fakultetskih jedinica, ali zato po zatvorenom partijskom modelu djelovanja možemo reći da je “optimizacija” univerziteta perfektna, a politička kristalizacija reakcionarne misli čisti med.
Nije svugdje i uvijek bilo tako, nisu akademski magistralni tokovi bili nužni put političke i djelatne misli. Istoričar Erik Hobsbaum u knjizi Kako promijeniti svijet podsjeća kako su u Engleskoj i SAD aktivisti i mislioci sa akademske periferije bili neka vrsta alternativne pameti, intelektualci bez fakultetskog obrazovanja i udarna mislenost radničke klase. Tako su, na primjer, dvije trećine britanskog Left Book club-a tridesetih godina prošlog vijeka bili “neakademski intelektualci”, kancelarijska boranija i niži službenici. Hobsbaum sugeriše da se veliki broj lijevih intelektualaca probio kroz “rastuće područje novinarstva, oglašavanja i zabave”, gdje se lako ulazilo u posao. Holivud je tridesetih i četrdesetih bio središte organizovanog antifašističkog i ljevičarskog djelovanja, dakle sušte političke akcije koja je već pod Mekartijem zlokobno prokazana i ugušena. Ali ostao je mit o unutrašnjem razvoju Amerike tog doba, kao jedan od lijepih mitova modernog doba, kad su društveni slojevi u opštem prelivanju dosegli meritum i vitalnost, nasuprot krtim šemama političkih, biznis ili akademskih monopolista.
Nekad bilo, pa se pominjalo. Današnja je istina presovana inflacijom komunikacijskih oruđa, depolitizovana, neobavezna varijabla, jedna od mnogih na ekranima korporacija koje upravljaju svijetom znanja. Isti centri vladaju tržištem emocija, biznis ulaganjima i naučnim planiranjem. Na tom putu poneko, kao crnogorski poslanici, završi i fakultet ili dva, ali teško da u toj činjenici ima neke velike važnosti.