Gost u studiju progovorio je moćnim baritonom: „Činjenica je da ćemo o njegovoj veličini tek za nekoliko decenija a možda i vjekova saznati punu i pravu istinu.“
„I da će se tek o njemu govoriti!“ dodala je voditeljka.
„Sasvim je sigurno“, rekao je u zaključku emisije gost, „to se vidjelo još od prvog dana nakon smrti mitropolita Amfilohija, da će njegov grob postati mjesto hodočašča, i ko zna kakva nas dobra i lijepa iskustva čekaju sa tog groba, koja ćemo tek da vidimo.“
Čudo kao da se dogodilo tokom programa, gost je priznao da hoda po ivici blasfemije, ali morao je sebi olakšati:
„Mislim da smo i ja i mnogi drugi koji smo ga posmatrali i poznavali mislili da je mitropolit neuništiv i besmrtan, to jest da njemu nikad ne može doći ovozemaljski kraj, koliko je on bio jak, vitalan, koliko je bio i duhovno i fizički očuvan“.
Voditeljka je blagodarila, emisija završila, jedna od mnogih na radiju Svetigora. Vjerovatno bi ova epizoda iz 2020. ostala zaboravljena da se proviđenje nije umiješalo, ovog puta ne na grobu, već na izborima. Taj isti nadahnuti gost crkvenog radija najavljen je iz partije Evropa sad kao budući šef crnogorske diplomatije. Ime mu je Filip Ivanović, doktor je filozofije, milenijals starog kova - i šta se koga tiče njegova duhovna putanja? Kad je bivši premijer Zdravko Krivokapić zagovarao pomjeranje geomorfoloških struktura pod telekinetičkim dejstvom molitve, zašto ne bismo imali šefa diplomatije koji očekuje da grobovi svijetle?
Problem bi mogao biti što Evropski parlament u Deklaraciji o Crnoj Gori upozorava „da vjerske institucije mogu biti korištene kao sredstvo spoljnog uticaja i oštro osuđuje svako neopravdano miješanje Srpske pravoslavne crkve u tom pogledu, uključujući njene pokušaje da promoviše ruske dezinformacije.“
Ovdje stvari već postaju seksi, jer šef diplomatije u najavi ne samo da zagrobno štuje smjernice mitropolita Amfilohija, dakle rodonačelnika takve crkvene politike, već shodno tome prezire NATO. Jednom je čak pozvao “svakog moralnog pojedinca” da razmisli treba li mu NATO, odnosno svojevrsna zaštita “nasilnika i siledžija”.
„Zamisite kolika je to moralna i politička pobjeda Zapada, ukoliko jednu zemlju koja je stotinama godina bila u najbližim vezama sa Rusijom, i čiji su vladari umirali sa imenom Rusije na usnama, da pridobije takvu zemlju za svoj projekat“, besjedio je Ivanović krajem 2015. godine n.e. na Srpskoj televiziji.
Velika pobjeda Zapada se u međuvremenu otela kontroli, Crna Gora je pristupila Alijansi, a EU kao glavni sponzor takve politike našla se na zastavi nove Ivanovićeve partije. Pod firmom „Evropa sad“ budući šef diplomatije, baš kao i njegov kolega Andrej Milović koji će voditi resor pravde, tiho su kanselovali svoju fascinaciju Putinom.
"Rusija međutim nije isto što je bila prije 20-25 godina, pa sada Rusija odgovara, govorio je Ivanović kad je Putin prvi put navalio na Ukrajinu. "Rusija odgovara pripajanjem Krima, Rusija odgovara prije nekoliko godina i priznanjem Osetije i Abhazije kao nezavisnih država; Rusija sada odgovara sopstvenom kampanjom u Siriji i interesantno je da ta Rusija za par nedjelja ima više uspjeha nego NATO za par godina!"
Niko ovdje ne treba da je iznenađen, bavljenje politikom ne obavezuje na dosljednost, već promoviše autoritarne pojedince spremne da po potrebi prodaju vlastite stavove. U tom smislu od Ivanovića očekujem što i on od Amfilohijevog groba, mnogo lijepih i dobrih iskustava. Moraće da šteluje intimni poziv sa javnim nastupima, kao dobra ćerka koja bi da pobjegne sa desnim bekom Dečića, ali glumi brigu za časove klavira. To se na koncu i zove diplomatija, lažavina u svrhu višeg cilja. A viši cilj je lična korist opravdana političkom formulom opšteg dobra. Ipak, i toj se rupi nazire dno, pa će Ivanović u vremenu potresa svjetskih razmjera morati da se ogradi od svojih mladalačkih težnji, ili da im se sasvim prepusti.
Neka mu je sa srećom, crnogorska diplomatija ionako je kripto-servis rotirajućih partijskih paravana, pa na koncu nije ni neka zabava trošiti riječi o njenom skromnom učinku. Ono što mene u zaključku više kopka - odakle svi ti mladi prepodobnici poput Ivanovića? Čas prije izučiše rabotu oko grobova? Đe su tako unisono boga spoznali i na kojem sniženju? I zašto su potrčali da svoje onostrane uvide ovjere baš u politici?
Naravno da vjera nije problem, lično i sa zadovoljstvom proučavam svaku naznaku spiritualnog putovanja koje bi čovjeka dovelo do viših pragova duhovne spoznaje. Iskustvo je nažalost pokazalo da se sa tih puteva nerijetko vratimo praznih šaka, i da osim u teškim oblicima neodgovornog blejanja, tu nema mnogo prostora da se nešto do-kaže. Stoga uznemirava činjenica da se jezik popovske fote & slavske prdnjave odomaćio u crnogorskoj politici, a grobljanska metafizika vratila u modu kroz avetanje ovog ili onog ministra.
Sav taj cirkus nalazi se na površini, njegova funkcija je da okuje javnu riječ nekrofilskom nasladom, svede je na slikovnicu i vjeronauk za otupjele, kako bi se pristojni ljudi povukli pod snagom duhovne ucjene i kletve. Kako se boriti protiv saveza politike i sujevjerja, kroz protest, partiju ili pokret, neka smisle pametniji. Ali dok se to ne dogodi, dok nekoliko pravednih žena (u prvom redu žena, jer one direktno trpe od ovog sektaškog kvazimorala), a zatim i nekoliko zdravorazumskih muškaraca ne izmisle kakav politički odgovor, starmali đedovi, duhovnjaci i bogom pomazani kolerici će bajati sa državnih jasala.
Dok građanski glas dobrog vaspitanja u razumu i saradnji ne dobije prave predstavnike, ili još bolje nekoliko otresitih predstavnica, šef diplomatije sa ruskom kragnom i grobnom nadom divno će se uklapati u sliku evropskih integracija, kojima kao da se priprema opijelo.