Znam da mi dobri običaji, ustanovljeni još „Zakonikom o kolumni i odbjeglim volovima“ Đurađa Balšića iz godine 1382. nalažu da počnem s kraja tanjega – te kako je nastala riječ, te zašto je evoluirala i što danas ona treba da znači. Ali, ja sam matori bundžija a ovo je lijevi veleumni medij – isto bundžijski, dakle, i zato radosno klikćem: idite dođavola svi što ikad pomenuste ili samo prihvatiste kao normalnu tu gnusnu riječ „investitor“.
Umiješao sam se nepozvan prije par dana u raspravu fejsbuk prijatelja o nekakvim investitorima iz Kolašina (ili u Kolašin, valjda), i onda mi spontano pade na pamet da i sebe i prisutne upitam: zašto, kog vraga, prihvatamo jezičku dogmu proizašlu iz kapitalističke ideološke podlosti, i propuštamo da stvari nazovemo pravim imenom.
NAJVEĆA UVREDA
O pravom imenu ćemo nešto kasnije, a sada da razjasnimo zašto je „investitor“ pogrešno. Riječ „investitor“ je leksema proizašla iz „investicije“, a na latinskom, đe joj je korijen, potiče iz riječi „investire“. Ovo „investire“ je kovanica nastala od „in“ i „vestire“ što opet znači haljina ili odora. U bukvalnom smislu, dakle, investirati bi značilo turiti nekoga ili nešto u haljinu, ili obući nekoga. Internet izvori tvrde kako se riječ u ovakvom, bukvalnom smislu, upotrebljavala čak i u 16. i 17. vijeku, te se kao takva može naći i kod Šekspira. Onda se, gle čuda, u novije doba, baš sa pojavom kapitalizma i potrebe (sasvim prirodne u to doba, da se razumijemo) da čovjek od svakog novčića napravi još dva, i riječ transformisala. Više ne znači „obući nekoga“, onako bez zadnje namjere, nego uložiti u nekoga ili nešto novac, ali obavezno da bi se dobilo više.
I, ko je onda danas investitor?
Investitor je zapravo - ultimativna kapitalistička uvreda. Vrhunski izraz otuđenja čovjeka od njegove prirode i od drugog čovjeka.
Kad ste, recimo, zubar, vi činite nešto korisno za druge ljude i ljudsku zajednicu uopšteno. Popravljate zube, spašavate brata i komšinicu od nesnosnog bola, uljepšavate ih a bogami im možda posredno i živote spašavate. Isto i ako ste stolar, dobrim krevetom ili kredencom podižete, što bi se danas reklo, kvalitet života ljudima. I za to, sasvim prirodno, dobijate novac od koga zadovoljavate svoje potrebe. Radite ono što najbolje umijete, a društvo vam vrati tako što vas nagradi korom hljeba.
Što tačno činite ako ste investitor? Hm...ništa, zapravo. Vaša vrijednost je u tome što imate pare. Pa onda, ako ste, recimo, što je u Montenegru najčešće, građevinski investitor, vi kao gradite zgradu i prodajete stanove drugima. Osim što vi tu ništa ne gradite. Jer, najčešće, niste ni arhitekta ni stručnjak za statički proračun ni tesar ni vodoinstalater, ne znate čak ni da prosipate svježi beton iz mješalice u kariolicu. Čak i ako znate nešto od toga da radite, smatrate da ne treba da prljate ruke.
Saad Farooq, digitalni crtež
Vi samo, kao što konstatovasmo, imate novac. I onda drugi rade a vi „investirate“. Posrednik ste između potreba ljudi i njihovog zadovoljenja, koji ništa ne radi i ničemu ne služi, osim što se, činjenicom da ima šolde, uklapa u suludi kapitalistički model tobožnje tržišne inicijative, indukovane ponude i potražnje.
Jer se, kao, ovaj projektant i zidar nikad ne bi sjetili da mladom bračnom paru sa djecom, tu iz susjedstva, treba krov nad glavom, da im vi to niste rekli. I nikad se ne bi dogovorili da oni dobiju dom, i tu uslugu plate, da ih vi niste „izorganizovali“. Vi, koji ste u tom odnosu takoreći lice bez svojstava, jer niti imate neku realnu potrebu niti nešto umijete da napravite/uradite. Otuđeni i od sebe i od drugih.
U svakom prirodnom poretku stvari, „investitor“ je, dakle, čist višak. Samo je u liberal-kapitalizmu savremenog doba centar zbivanja. Jer se bolest svake ideologije ogleda upravo u tome - da svoje fetiše, u ovom slučaju novac, postavlja iznad čovjeka i njegove prirode.
ŠTA DRUGO?
Ali, da se vratimo sada jeziku, jer pravi lijek za podivljali kapitalizam će očigledno tražiti neki novi klinci. Kako ovakve gnusobe od riječi dopru do mozgova i duša ljudskih? Pa posredstvom zakona i medija, uglavnom.
Konvencionalni mediji su danas, svuda a nekmoli u Montenegru, konformistički meki trbuh društva, preko koga se svaka naopaka namjera najlakše predstavi kao normalna i prirodna. Mediji uglavnom slijede društvenu inerciju i rijetko mućnu glavom. Svojevremeno sam, radeći kao redaktor u takvoj jednoj novinskoj kući, potrošio živce da pojedinim novinarima objasnim da, kad Marko ubije Janka da bi mu uzeo zlatni sat sa ruke, u lidu teksta ne može da stoji da je Marko „izvršio teško ubistvo“. Jer je „teško ubistvo“ zakonodavac tako definisao iz svojih razloga, koji su nomotehničke prirode, a prosječan čitalac ima pravo da vijest dobije onako kako je razumije: da je, dakle, Marko ubio Janka i pritom ga opljačkao.
Zamislite onda koliko je bilo lako takvim medijima podvaliti da svaku šušu s parama, koja nešto gradi ili kupuje državnu firmu, zovu „investitorom“, ili rjeđe „ulagačem“. Dovoljno je bilo investitora uvesti u nekoliko propisa (a znamo ko nam piše propise) koji se tiču berze, trgovine i izgradnje...i hop, svršen posao.
I niko se ne sjeti, makar ni sporadično, da osobu (lice, stručno rečeno) koja nešto gradi zove lijepim starinskim izrazom: graditelj. Ili onoga ko, recimo, kupi od države neko poljoprivredno dobro sa 200 grla stoke, da nazove – stočarom. Tu bi se, kod toga stočara, otkrila suština stvari: ako bi ovaj zaista htio da se bavi poslom u koji „investira“, bio bi ponosan na svoju titulu. Ako bi se uvrijedio, bilo bi jasno, urbi et orbi, da mu tu nije mjesto i da je, da prostite, društveni parazit.
Ili, ako je toliko teško koristiti stare dobre izraze, a živimo u postmoderno doba raspada jezika, i čitali smo možda Kolakovskog ili Deridu, da budemo slobodni i da izmislimo neki novi izraz za „investitore“, koji bi manje sakrivao suštinu ovog fenomena.
Laik sam u pitanjima lingvističkim, ali se sjećam jedne vježbe u Institutu za medije, u kojoj su polaznici novinarske škole, među njima i moja malenkost, imali zadatak da pronađu nove nazive za predmete koji stoje pred njima. Nekakva stvarčica koja je služila da se briše trag flomastera sa table postala je tako „briflonta“. Brisač-flomastera-na-tabli.
Stoga ću se drznuti da, po istom obrascu, predložim novi izraz za našeg vrlog investitora. Neka bude da ga, od sada, zovemo „praspar“. Prazno-s-parama, ali u muškom rodu.