Bila sam na Harvardu, blago meni, na nekom predavanju, kursu. Grupa studenata šarolika, a tema istorija novog svijeta. Uzela sam sendvič i moja nepca dočekao je slatko-ljuto-kiseli ukus deset priloga kojima je bila pokrivena piletina. Nisam mogla da jedem i rekla sam da se u mojoj zemlji jede mnogo ukusnija hrana. Od tog trenutka dobila sam nadimak -in my country.
PRIČAM O ČOVJEKU
Američki student Džimi, koji je do Harvarda dospio jer je odličan košarkaš, potvrdio je svima balkanski gurmanluk i rekao da je jednom bio na krstarenju Jadranom. Pokazao je zlatni lančić koji je kupio u Perastu, i sve je bilo slatko i demokratski, ali moje in my country je ostalo kao provincijalni refleks kojeg na tako prestižnom univerzitetu treba da se oslobodim. I neka, sad bih stavila tačku i oslobodila se ove priče, da jedna druga rečenica nije jednako često izgovarana na tim predavanjima: America first.
Pitanje koje sam sebi postavila bilo je, zašto je legitimno mahati američkom superiornošću, a začuđujuće što držim do svog malog, neznatnog identiteta i ne osjećam se inferiorno i uniženo jer ne pripadam supersili. Naprotiv. Kad sam na jednom predavanju rekla da arapski svijet nije toliko nerazvijen, ili da imam poznanika iz Damaska, intelektualca, unuka poznatog sirijskog pjesnika, kog nije trebalo emancipovati, posebno ne vojnim intervencijama, rekli su da ne razumijem američku spoljnu politiku i da o tome ne treba da pričam ništa. Tačno, nijesam pričala o spoljnoj politici, pričala sam o čovjeku.
Uno Morales, 2018
No, tad sam vidjela da tekovine korporativno-kapitalističke superiornosti stvaraju legitimne alibije za vojne misije koje leže u potrebi za razvojem nerazvijenog. Da kultura koja je stvorila meltingpotovske naracije ne trpi višak drugačije vrijednosti, primijetio je u prošlom vijeku i Česlav Miloš, koji će, istini za volju, najproduktivniji dio života provesti u Kaliforniji.
ISPOD LIBERALNOG
U Zarobljenom umu Miloš navodi da zbog toga što nemaju iskustvo kroz koje se uči o relativnosti njihovog sistema mišljenja – dakle time što nijesu imali iskustvo gladi, rata i užasa koje je Evropa prošla 1933-1945 – Amerikanci lako zaključuju o neprirodnosti tuđeg načina života samo zato što ne odgovara njihovom.
No, američki univerziteti poput Harvarda smatraju se najboljim na svijetu. Na zvaničnom sajtu uredno se apdejtuje odnos broja muškaraca i žena, republikanaca i demokrata, nacionalnih i internacinalnih studenata i posebno upada u oči da je 49% studenata Harvarda liberalno, a 27% progresivno odnosno vrlo liberalno. Konzervativno je tek 6% studenata. Takođe, velika je procentualna prednost u korist demokrata i nezavisnih studenata, a tek 11% je republikanaca. Riječju, statistički gledano, to je vrlo liberalan i otvoren univerzitet.
Međutim, što da radim sa sopstvenim iskustvom koje me je dovelo do spoznaje o značajnoj grupi bijelih, bogatih i konzervativno isključivih studenata koji se po mom skromnom sudu od nauke neće hleba najesti, nego od slijepe vjere u neupitni politički narativ američkog eksepcionalizma? Da li da to svoje iskustvo smatram naprosto incidentnim?
Antiratni rad Džaspera Džonsa, 1969
U želji da sebi odgovorim na ovo pitanje upotrijebila sa google, (kojeg su osnovali dva diplomca sa Stenforda, tek da se zna). Prostom pretragom o tome da li je Harvard liberalan ili konzervativan dospjela sam na otvoreno polje na kome mahom bivši studenti odgovaraju na ovo pitanje.
Posebno mi je zapao za oko Majkl Bodel, student iz generacije 2000, koji je naveo da kad se pogleda šira slika, kad se izuzmu desničari koji Harvard nazvaju ljevičarskim, shvatamo da je taj univerzitet i te kako konzervativan. Njegovo mišljenje nije bilo usamljeno, pa sam sumnjičavim prijateljima spakovala cio jedan veb-kliping u kome je moja teza o bijelim, bogatim i zatucanim studentima izgledala manje luzerski i više utemeljena u realnom.
Kad god se zahtijeva prekrajanje tuđe slobode, riječ je o želji za dominacijom. Dolazila ona sa “Istoka” ili sa “Zapada”
Ali vratimo se našoj primarnoj temi. Nezgodna je pozicija stanovnika malih zemalja, koje ne mogu same urediti niti jedan lokalni događaj kao npr. pad sopstvene vlade. Ukoliko ne posjeduješ afinitet za priklanjanje dominantnom izvoru moći, lako se može desiti da te smatraju nacionalistom ili abnormalnim.
IMPERIJALNA SVIJEST
Kako onda u svijetu biranja između dominantnih narativa – lokalnih i globalnih - ostati nesvrstan i imati principijelan stav između dva ekstrema koji često počivaju na istoj logičnoj matrici?
Zašto čovjek u 21. vijeku, koji ima ili može imati dovoljno znanja o ratnom i hladnoratovskom svijetu, o imperijalističkim ambicijama i intervencijama, koji svuda oko sebe uviđa tendenciju instrumentalizovanja čovjeka, dakle, zašto je čovjeka kome su dostupne sve informacija i dalje tako lako navesti na imperijalnu svijest, pod sloganom America fist ili Russia today, nebitno.
Potreba za dominacijom nema korijen u humanosti. Sve što je protivno borbi za čovjeka i ima cilj uništiti lična, kulturna, nacionalna i svaka druga obilježja pojedinca protivno je čovjeku. Protivno je onom ljudskom u svima nama bez obzira na spoljašnja određenja koja nam se nameću.
Kad god se zahtijeva prekrajanje tuđe slobode, riječ je o želji za dominacijom. Dolazila ona sa “Istoka” ili sa “Zapada”. Ta želja je odlika dehumanizovanog svijeta koji radi protiv čovjeka.
Čovjek mora biti nova nacija, nova dominantna strana, ona koja neće zahtijevati jednoumlje ili dvoumlje, svejedno, i koja sebe ne gradi na osjećaju superiornosti, makar se kitio diplomom sa Harvarda, ili nekim sličnim papirom.